Od sredine 1932. do sredine 1934. godine Budućnost je izgradila status najuspješnijeg i najboljeg crnogorskog kluba; njena gostovanja u susjednim gradovima pobuđivala su posebno zanimanje gledalaca i predstavljali male fudbalske praznike. U tom periodu, Podgoričani će osvojiti tri uzastopna prvenstva Cetinjskog nogometnog podsaveza, pobjedama u finalima nad Lovćenom.
Premijerno, 6. novembra 1932. godine, u uzbudljivom meču u Podgorici, u kome je domaćin poveo 3:0, da bi nakon povrede i izlaska sa terena golmana Jova Šutulovića, Cetinjani poravnali. Povratkom čuvara mreže u igru domaćini su povratili nadmoć, i u velikom stilu, rezultatom 6:3, ugrabili svoj prvi naslov prvaka Cetinjskog nogometnog podsaveza.
Kao najbolji timovi na teritoriji Podsaveza, dva radnička kluba su se 23. jula 1933. godine na istom mjestu sreli u novom finalu
“Gledalaca je bilo oko 1.000 - 50 posto bez karte”, izvijestila je Slobodna misao.
NE PROPUSTITE
Iako je nastupala bez četvorice standardnih prvotimaca i pružila “jednu od najgorih igara u posljednje vrijeme”, Budućnost je, golovima Veljka Zekovića i Đorđija Premovića, dva puta vodila, ali je Lovćen izborio remi (2:2). Pravila su nalagala da se sedam dana kasnije odigraju produžeci 2 x 15 minuta. Na igralištu Balšića, 30. jula se okupio “isti broj publike, koja je za cijelo vrijeme bodrila svoje”. U produžecima nije bilo golova, pa je odigrana nova utakmica, koja je počela u 18 sati. Preimućstvo u prvom poluvremenu, Budućnost je naplatila golovima Božidara Ulića i Mila Popovića.
“Drugo poluvrijeme pripada Lovćenu i mraku”, piše Boško Nilević u izvještaju objavljenom u Zeti.
“Sada pada pusti mrak da se i igrač jedva može nazrijeti, a kamoli lopta. Budućnost je sva u odbrani.”
Razumljivo, jer je dugo igrala sa desetoricom, zbog isključenja Voja Mugoše. Brava nije popustila: Budućnost je pobjedom 2:0 obezbijedila šampionski naslov u Podsavezu. I glavom dosegla plafon. Dalje od toga nije se moglo, jer je Cetinjski nogometni podsavez bio fudbalsko ostrvo, a njegov prvak i dalje nije imao prolaz ka saveznoj ligi.
“Budućnost drži prvenstvo Cetinjskog nogometnog podsaveza posljednje dvije godine... a svojom igrom, disciplinom i radom sa puno časti nosi tu titulu”, pisala je Pravda 9. septembra 1933. godine, u tekstu sugestivnog naslova: “Zašto prvak Cetinjskog podsaveza ne učestvuje u kvalifikacionim utakmicama za Nacionalnu ligu?”
“Velika je šteta što se ovom klubu ne daje mogućnost da se ogleda sa drugim velikim klubovima iz naše države gdje bi se vidjelo da se i u ovim krajevima njeguje i širi dobar sport i da klubovi ovog kraja u našoj državi znače nesumnjivu vrijednost.”
Krivicu za to što Budućnost nije dobila priliku da se izmjeri sa najboljim klubovima u kraljevini, autor članka nalazi u Jugoslovenskom nogometnom savezu. Navodno, na sjednici Skupštine je i prvak CNP-a uvršten u kvalifikacije za saveznu ligu, ali ta odluka nije unijeta u zapisnik, pa nije postala izvršna. U samoj Crnoj Gori čuli su se drukčiji tonovi. Istog dana kada i neveliki izvještaj sa finalnog meča Budućnosti i Lovćena, Slobodna misao je objavila kritički osvrt na (ne)rad Cetinjskog nogometnog podsaveza. “Prilike u Cetinjskom podsavezu su rđave. Na ustima svih ljubitelja sporta svakodnevno se čuje: Podsavez ne radi ili Podsavez je na izdisaju... Sportisti koji su osuđeni da žive u ovom kraju pasivnom u svakom pogledu, pa i u sportskim ljudima, moraju se pobrinuti za održavanje Nogometnog podsaveza, jer ako nema u Cetinju sportskih ljudi za vođenje ove ustanove, onda neka se premjesti sjedište u Podgoricu... Klubovi u Boki jako su nezadovoljni sa radom i prilikama u Cetinjskom podsavezu, te svoja negodovanja izražavaju do otcjepljenja od Cetinjskog podsaveza i priključenja kom drugom podsavezu.”
Od prodaje karata plaćala se organizacija utakmica
Igranje mečeva za crnogorske fudbalske klubove u međuratnom periodu moglo je da bude i profitabilno.
"Pravilnikom o prihodima i rashodima prilikom odigravanja prvenstvenih utakmica
na području Cetinjskog nogometnog podsaveza" regulisan je finansijski momenat organizacije mečeva. Najprije o prihodima: cijena ulaznica kretala se od tri do 10 dinara (primjerak novina, poređenja radi, koštao je dinar). Od prikupljene sume, plaćali su se troškovi: markiranje terena, honorar policiji, naknada sudiji, i postotak Savezu i Podsavezu. Pet odsto bruto prihoda pripadalo je vlasniku igrališta. Ostatak novca - ukoliko bi išta uopšte i ostalo - dijelili su klubovi na ravne časti, s tim da su gosti, ukoliko dolaze iz drugog mjesta, mogli da računaju i na isplatu putnih troškova.
Bonus video:
