r

Između titula i gašenja: Budućnost 1934-1936.

BUDUĆNOST U MEĐURATNOM PERIODU (23): Prenosimo djelove monografije posvećene stogodišnjici Fudbalskog kluba Budućnost

975 pregleda 0 komentar(a)
Sa gostovanja Budućnosti u Kotoru, u januaru 1935. godine, Foto: UGC
Sa gostovanja Budućnosti u Kotoru, u januaru 1935. godine, Foto: UGC

Budućnost je sredinom 1934. godine zadržala zvanje najjačeg tima Zetske župe. U junskom prvenstvenom dvomeču bila je bolja od Zmaja (u Danilovgradu 10. juna bilo je 1:1, a sedam dana kasnije u Podgorici 5:1 za Budućnost), zatim je 15. jula savladala Hercegovac (4:1), da bi 22. i 30. jula dva puta bila bolja od Balšića (5:0, 2:1) u, ispostaviće se, svojim jedinim takmičarskim obavezama sve do proljeća 1936. godine. Ostala je bez nagrade i nadogradnje: zbog neaktivnosti uprave, ali i atentata u francuskoj luci Marseju, u kome je 9. oktobra 1934. godine ubijen jugoslovenski kralj Aleksandar I Karađorđević, prvenstvo Cetinjskog nogometnog podsaveza nije ni održano.

Kao da je to bila kap koja je prepunila čašu. Stalni pritisci policijskih vlasti, demotivisanost zbog naslova koji nisu nagrađeni ulaskom u savezni rang, besparica, odlazak nekoliko ključnih igrača, poput Veljka Zekovića i Đorđija Premovića, koji su se vratili u Nikšić i pojačali Hercegovac, neprestano “ratovanje” sa Podsavezom, nedostatak sopstvenog igrališta - sve to se odrazilo na Budućnost i vodilo njenom slabljenju.

Kada prvi put u 1935. godini izađe na teren, odmah nakon dočeka Nove godine, u prijateljskom meču sa Jugoslavijom u Kotoru, od sastava koji je u novembru 1932. godine postao prvak CNP-a ostaće samo Šefket Šabanadžović, Arsen Marković i Pavle Vujović. Uz njih, crveno-bijeli dres nosili su i Doda Tahiri, Vojo Popović, Vojo Mugoša, Vlado Božović, Miloš Pavićević, Asim Đurđević, Veljko Petrović i Mišo Begović.

Na slici: Sa gostovanja Budućnosti u Kotoru, u januaru 1935. godine: (slijeva nadesno) Doda Tahiri, Vojo Popović, Vojo Mugoša, Arsen Marković, Vlado Božović, Pavle Vujović (kleči), Šefket Šabanadžović, Miloš Pavićević, Asim Đurđević, Veljko Petrović, Mišo Begović, Ilija Marinović (fudbalski sudija iz Kotora).

U cijeloj toj godini, u crnogorskoj štampi su notirana još samo dva meča Budućnosti, i to prijateljska: trijumf nad Balšićem (4:1) u prvoj polovini maja i remi sa Hercegovcem (1:1) 21. septembra.

Poslije dugog perioda neaktivnosti, Cetinjski nogometni podsavez je za 8. septembar 1934. godine zakazao mečeve prvog kola nove sezone. Budućnost i Hercegovac našli su se na istoj strani, odbijajući da učestvuju u prvenstvu. Vodili su ih isti razlozi. Vagajući šta dalje, Budućnost je presjekla i objavila da bojkotuje podsavezno takmičenje, uz detaljno pojašnjenje:

1) Da klub koji bi bio prvak Cetinjskog podsaveza neće nikada učestvovati u prvenstvu države;

2) Da materijalna strana prvenstvenih utakmica je neizdržljiva, jer klubovi nemaju sredstava da plaćaju sudije i delegate, čije su dnevnice obilate;

3) Da klub nema svog igrališta te svaku utakmicu koju bi odigrao sa stranim klubom bi neminovno donio deficit, i najzad;

4) da za cijelo ovo stanje koje vlada u sportu svu moralnu odgovornost snosi Cetinjski nogometni podsavez.

Monografija FK Budućnost
foto: Mirko Savović

Gotovo istovjetno obrazloženje - i saopštenje - potpisao je nekoliko dana kasnije i Hercegovac. U “krnjem” takmičenju, koje su odigrali samo cetinjski klubovi, Lovćen je pobjedom nad Crnogorcem 8. decembra 1935. godine postao prvak.

Glavna fudbalska vijest za crnogorski fudbal tih dana nije potekla sa Cetinja, već iz Beograda. Jugoslovenski nogometni savez je na skupštini održanoj 15. decembra 1935. godine odlučio da izmijeni sistem državnog takmičenja, u koje je najzad, poslije skoro pet godina čekanja, uključen i Cetinjski nogometni podsavez. Nova organizacija je podrazumijevala da se nakon prvenstava u podsavezima, prvaci, njih ukupno šesnaest, kvalifikuju za savezni rang i zatim po dvostrukom kup-sistemu odlučuju o jugoslovenskom šampionu.

Odluka je za Budućnost, koja je prešla svoj kvalitativni zenit, došla dockan. Sa promjenjivim uspjehom, podgorički klub je započeo prvenstvo i odigrao četiri susreta sa Zmajem i Balšićem, prije nego što je 13. aprila 1936. godine, neposredno uoči gašenja i raspuštanja, na Cetinju poražen od Lovćena 3:2. Znakovitost nije mogla biti potpunija: drugi životni ciklus Budućnosti zaokružen je pet godina nakon duela sa istim rivalom.

(Iz monografije “Ponosna prošlost, jedna je Budućnost”, koja će se uskoro naći u prodaji)

Monografija FK Budućnost
foto: FK Budućnost

Bonus video: