Mnogo legendi i velikih fudbalskih imena iznjedrila je Budućnost tokom prethodnih 100 godina, ali malo je onih - pitanje da li više od jednog - koji su u inostranstvu doživjeli da klub dio stadiona nazove po njima.
Branko Brnović ima tu čast - na jednom od ulaza u dom Espanjola stoji njegovo ime, ali se nekadašnji neumorni vezista ništa manje ne ponosi činjenicom da je sve krenulo iz njegovog Titograda, sa stadiona pod Goricom. Tamo gdje i dalje prošla vremena izgledaju svjetlije od sadašnjosti, a kako sada izgleda i budućnosti.
Jedan od onih iz nevjerovatno talentovane generacije koja se pojavila tokom osamdesetih godina prošlog vijeka uvijek je bio vezan za Budućnost - najprije kao igrač, pa kao trener, ali i kao navijač podgoričkog kluba. Pokazao je to i u serijalu intervjua “Vijesti” kroz koje legende i navijači biraju idealni tim crnogorskog “stogodišnjaka”.
- Prvoj ekipi sam priključen kod Dragutina Spasojevića i sigurno mi je ostalo kao pečat što sam se tada našao pored takvih igrača. Jednostavno, gledao sam ih samo na treninzma i bilo je zadovoljstvo biti tu. Bila je i doza treme, one pozitivne, ali kada znate da ste sa 18 godina pored takvih igrača sigurno da je bilo oduševljenja - prisjetio se Brnović prvih koraka u plavo-bijelom dresu.
Zenica iz snova, "stotka" i drugačiji Titograd
Prema dostupnim podacima Brnović je za Budućnost odigrao tačno 100 mečeva, ali kako kaže nikada ih nije brojao. Za njega su bile važnije neke druge stvari.
- Iskreno, ne znam tačan broj utakmica, ali igrao sam četiri godine i jednu proveo u vojsci. Tada je bila čast potpisati i igrati za Budućnost u odnosu na ovo sada - naglasio je Brnović.
A prvi meč u plavo-bijelom stigao je u gradu koji je danas poznat kao dom reprezentacije Bosne i Hercegovine.
- Bilo je mnogo utakmica, posebno protiv velike četvorke, ali po najljepšem pamtim debi u Zenici protiv Čelika. Dejan Savićević je imao parne kartone i nije mogao da igra i Milan Živadinović je poslao mene na teren. Postigao sam dva gola i to mi je otvorilo vrata prve ekipe i dalje karijere - priča nekadašnji vezista Budućnosti, Partizana, Espanjola, Koma i reprezentacije Jugoslavije.
Period u Titogradu kada je Brnović igrao i današnji teško je i porediti.
- I prije nego sam počeo da igram više je na treninzima bilo publike nego sada na utakmicama. Uživanje je bilo, makar sam ja uživao u igrama tadašnjih majstora. Čast je bila i kada ih vidite po gradu, a ne samo na utakmicama. I naša generacija sa svim velikim igračima imala je sličnu atmosferu, sjećam se da je pred meč protiv Partizana stadion bio pun dva sata prije početka, nije moglo da se prođe ulicom. Igrao se fudbal tada, iz zadovoljstva i ljubavi i ginuli smo za plavo-bijele boje. Ne kažem da danas to igrači ne rade, ali sada razmišljaju više o drugim stvarima, nego o Budućnosti - jasan je Brnović.
Savićević genije, Mijatović vanserijski igrač, Vujović za uživanje
Mnogo je velikih majstora imala Budućnost, a koji su to igrom ostavili poseban utisak na Brnovića?
- Dvojicu igrača sa kojima sam igrao moramo da izdvojimo - Dejan Savićević i Predrag Mijatović. Savićević nije samo u Budućnosti, već kasnije i u Zvezdi i Milanu, pokazao kakav je igrač i nisu ga bez razloga nazvali Genije. Mijatović je napravio izuzetnu karijeru, bio je vanserijski igrač i oduševljavao je publiku - naglasio je Brnović.
Tu je i jedno ime koje već bilo veliko i kada su Brnović, Savićević i Mijatović počinjali karijere u Budućnosti.
- Moram da pomenem i Dragana Guza Vujovića, koji se u Budućnost vratio u godini kada sam debitovao. Kako je igrao bilo je uživanje gledati. Bilo je ih naravno još mnogo, ali njih trojica su na mene ostavili utisak.
Kako Brnović danas gleda na klubove čije boje je branio.
- Plavo-bijele boje sam zamijenio crno-bijelim, a onda sam opet obukao plavo-bijele. Budućnost i Partizan su klubovi za koje sam navijao od djetinjstva, a Espanjol mi je dao sve u životu. I danas kad sam u Barseloni dočekaju me raširenih ruku i lijepo je vidjeti kako vam se ljudi i dalje raduju.
Ime na ulazu “RCDE stadiona” (ranije Kornjela el Prat) moglo bi da bude i jedna o stvari na kojima bi Budućnost trebalo da uči od španskog kluba.
- Zaista je privilegija što se moje ime nalazi tamo, a mislim da bi u Budućnosti mogli da nauče mnogo od Espanjola kako treba da se odnose prema bivšim igračima i legendama. Smetalo nekome ili ne, ali Žaro Burić se nikad nije miješao u politiku, već je makar jednom mjesečno okupljao bivše igrače i učinio da se osjete da su i dalje dio kluba.
Današnje stanje šteti svima koji volimo klub
Prošlo je više od tridesetak godina od kada je Brnović nosio dres Budućnosti, a stanje u najvećem crnogorskom klubu daleko je od idealnog - u godini 100. rođendana doživio je da jesenji dio sezone završi na 7. mjestu u ligi sa deset timova.
- Na temu današnje Budućnosti trebalo bi nam mnogo vremena - cijeli dan ili emisija od pet sati. Smatram da politika treba da se skrajne iz kluba - u redu je da su tu, da pomognu, ali treba da puste one koji umuju da rade - poručio je Brnović.
Prisjetio se i proslave 100. rođendana koja je možda i najbolje opisala stanje u današnjoj Budućnosti.
- Branislav Milačić je bio 100 odsto u pravu, jer mora da se zna ko gdje treba da sjedi, kako da se uvaži. Iskreno ne pogađa me, ali ne mogu samo da su im usta puna Budućnosti, moraju da nauče mnogo toga. Moraju da naprave Budućnost da se svi ponose njom, a ovo što se dešava u posljednje vrijeme šteti svima nama koji volimo ovaj klub.
Tokom očajne polusezone mijenjali su se samo treneri, pa su čak četvrorica već bivši.
- Uvijek sam govorio da bi Dejan Vukićević trebalo da dobije šansu, ali je napravio veliku grešku što se odrekao iskusnijih igrača. Trebalo je da sjedne s njima, to raščisti i da ih na pravi način “iskoristi” do kraja sezone - Petar Grbić i Igor Ivanović bi mogli većinu utakmica sami da riješe. Mislim i da su Ivana Delića morali da istrpe kao trenera, jer je vezan za Budućnost, odličan je momak, veliki profesionalac i sigurno će napraviti izuzetnu karijeru. A, oni su ga “potrošlii” za dvije utakmice.
Razgovor sa Brnovićem stigao je trenutku kada Budućnost pokušavala da dovede Miodraga Božovića.
- Moraju da pokušaju Grofa da nagovore jer je on taj čovjek koji bi mogao sve ovo da izvuče na pravi put - nema dilemu Brnović.
Čile 1987. i Francuska 1998.
I plavi dres reprezentacije Jugoslavije nezaobilazna je tema, a priča u reprezentaciji za Brnovića je krenula zlatnim putem kada je sa čuvenim “Čileancima” postao šampion svijeta za mlade. U finalu protiv Njemačke bio je jedan od sigurnih sa bijele tačke.
- Taj uspjeh je cijeloj generaciji praktično promijenio karijere. Napravili smo nešto što niko nije očekivao, ali kad pogledate šta je nakon toga uradilo nekoliko igrača naprijed - Mijatović, Zvonimir Boban, Davor Šuker, Robert Prosinečki - jasno je da su to bili svjetski igrači i kakva se generacija poklopila. Rezultat je to koji se i danas pamti i prepričava i koje je usmjerio naše karijere uzlaznom putanjom.
U Čileu su igrala trojica igrača Budućnosti (Brnović, Mijatović i Dragoje Leković) i dvojica iz Sutsjeke, a 11 godina kasnije na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj čak šestorica bivših igrača podgoričkog kluba - Brnović, Savićević, Mijatović, Leković, Željko Petrović i Niša Saveljić.
- Mundijal 1998. ostao mi je kao velika bol, jer mislim da je ta generacija morala da napravi mnogo više u Francuskoj. Smatram da nam je tada bio potreban stroži trener da nas jače stegne. Kad vidite imena koja su igrala stvarno ostaje žal što nismo napravili bolji rezultat - zaključio je Brnović koji je 13 godina kasnije kao selektor vodio Crnu Goru.
Pored brata sam morao i “120 odsto” da radim
Tokom prvih godina u Budućnosti, Branko Brnović je igrao u timu pored brata Dragoljuba.
- Bilo je zadovoljstvo. Dva brata u Budućnosti u tom periodu nije nešto što se dešava često. U jednu ruku znao sam da sam zaštićen od njega, da mogu da se opustim, a s druge strane i da moram da radim “120 odsto” i više nego ostali. Kada je prešao u Partizan, malo mi laknulo jer sam osjetio veću slobodu - prisjetio se Brnović.
Dva Brnovićeva tima koja bi u Jugoslaviji radila čuda
I Branko Brnović je među legendama koje su se odlučile da izaberu dva idealna tima Budućnosti.
“Nije lako izabrati najbolji tim svih vremena. Na primjer imam dvojicu napadača - Željka Janovića koji me je oduševljavao i Anta Drobnjaka koji je napravio veliku karijeru. Zbog toga sam se opredijelio za igrače sa kojima sam igrao i one koje sam prije mene pratio, tako da nije baš svih vremena jer je i prije njih bilo odličnih igrača, ali njih se ne sjećam. Uglavnom, ovo su te dvije ekipe koje bi u Jugoslaviji čuda radile”, kroz osmijeh je poručio Brnović.
Prvi tim: Dragoje Leković - Duško Vlaisavljević, Niša Saveljić, Vojislav Vukčević (kapiten), Dragoljub Brnović - Željko Petrović, Dragan Vujović - Dejan Savićević, Ante Miročević, Predrag Mijatović - Anto Drobnjak.
Drugi tim: Branislav Đukanović - Slavko Vlahović, Branislav Drobnjak, Miodrag Božović, Zoran Vorotović - Momir Bakrač, Petar Ljumović - Ivan Njaka Radović, Željko Pipi Božović, Mirko Radinović - Željko Janović.
NE PROPUSTITE
Bonus video:
