U omladinskim danima je obećavao kao napadač, u dresu OFK Titograda je čak i bio među najboljim strijelcima, i ko bi u tom periodu za Nišu Saveljića mogao da pretpostavi da će veliko fudbalsko ime, preko Budućnosti, Partizana, Bordoa, kroz nastupe u reprezentaciji Jugoslavije, da gradi sa pozicije centarhalfa?
Vjerovatno na to nije pomislio ni sam Niša, vidio je sebe kao golgetera u bliskoj budućnosti, ali mozak čuvenog Stanka Špaca Poklepovića je želio nešto drugo.
Njegova vizija je promijenila Nišinu karijeru.
- Imao sam 17 godina kada sam kod Špaca debitovao protiv Čelika iz Zenice. On me je i otkrio, ali ne samo mene. Stvorio je nekoliko generacija Budućnosti uz prepoznatljiv rad, razvoj igrača, tehnike i taktike. Poklepović je napravio bazu kako treba da se radi - kaže Saveljić.
I tako se od već viđenog napadača “rodio” defanzivac.
- Kako se to dogodilo? Bio sam u Baru na pripremama sa prvim timom Budućnosti, zajedno sa Željkom Janovićem, Dragoljubom Brnovićem, sve samim veličinama... Došao sam kao napadač, bio jedan od najboljih u omladinskoj ligi, a Špaco mi je brzo rekao onako dalmatinski: “Asti gospe, bićeš odbrambeni igrač. Ako me poslušaš, bićeš pravi igrač”, sjeća se Niša i napominje:
- Da su mi rekli da stanem na prečku, ja bih se odmah popeo. Ja sam kao najmlađi fudbaler starijima išao po novine, donosio voće, čokolade, sve to sam radio bez riječi - slušao sam sve. I kad mi je Špaco rekao da treba da budem odbrambeni igrač, to sam i uradio. Napravio je sesiju treninga za mene, bila je tu skok igra i slično. Nije krio da je oduševljen i tako je sve počelo.
- Debitovao sam kao half i Špaco je predložio da odem u Bokelj kako bih više igrao. Tamo smo se takmičili u Trećoj ligi, igrali dosta dobro. Bio sam potom i u Mogrenu, onda me je definitivno vratio u Budućnost.
Počela je te sezone 1988/1989. karijera koja će kasnije da postane veoma, veoma ozbiljna.
- Pravi debi sam imao protiv Slobode iz Tuzle. Imao sam zadatak da pazim na sjajnog skakača Nedžada Verlaševića. Bili su prezadovoljni kako sam mu parirao, ja onako mršav protiv gromade kakva je bio on u tom periodu.
Budućnost i Titograd - to je bilo jedno.
- Pamtim sve, s ponosom se sjećam jer je Budućnost u mom srcu. Titograd i Budućnost su u naše vrijeme bili kao religija. Živio sam u centru grada, u Hercegovačkoj ulici, gdje su se igre i rezultati Budućnosti komentarisali svakodnevno. Svi na ulici su, naravno, bili treneri, na dan meča su znali kada me sretnu da pitaju: “Niša, ‘oćemo li dobit’ nekog danas?
Niša je svaki sekund na terenu morao da “zaradi”.
- Dok sam bio omladinac, radio sam uporedo na Plantažama za džeparac. Sve je bilo podređeno uspjehu i pomoglo mi da budem bolji, da napredujem i u Partizanu, kasnije Bordou...
Saveljića su u OFK Titogradu i Budućnosti vodili veliki treneri.
- Pomenuo sam Špaca, Titograd je bio nepresušan izvor talenata, a krenuo sam u OFK Titogradu. Zato i moram da se sjetim Petra Šanja Ljumovića, poslije Brana Milačića, Vasa Ivanovića... Postojala je plejada trenera, kasnije sa Tonkom i Jankom Miročevićem, pa Milutinom Mišom Folićem - njega posebno ističem, ukazivao mi je na neke detalje da i kao defanzivac mogu da igram prema naprijed.
Priznaje i da je imao strah od Miša Folića.
- Strah me bilo od njegovog prstena na desnoj ruci - kroz osmijeh kaže Niša.
- Znao je njime da nas udari po glavi. Imali smo veliki respekt, bila je to edukacija u pravom smjeru. Ali, postojala je kultura, sam ambijent Titograda, Gimnazije Slobodan Škerović, duh navijača koji se prenosio na tribine... Sve to je bilo nešto čime smo se ponosili.
Ne želi da preskoči ni Gana Ćerića i Dimitrija Dima Mitrovića.
- Svi su me oni oblikovali, pa i kasnije Mojaš Radonjić, Milovan Đorić i Milan Živadinović. Dimo Mitrović mi je, sjećam se, rekao: “Učili su te da biješ, a ti si mnogo dobar tehnički.”
A koje su tri omiljene Nišine utakmice u dresu Budućnosti?
- Debi koji sam pomenuo protiv Slobode, kada sam zaustavio Verlaševića, pobjeda nad Dinamom u Titogradu kada nas je vodio Ćerić, i kod Dima trijumf nad Partizanom, veoma jakim Partizanom. Bilo je 3:1, vodili smo 3:0 na poluvremenu - kakav je to bio meč...
Mogao je Niša da ode u Hajduk iz Splita prije rata (Budućnost je tražila puno novca), mogao je potom i u Crvenu zvezdu, a završio je u Hajduku iz Kule. Kako i zašto baš Kula iz Podgorice?
- Taman su bile počele sankcije, meni je isticao ugovor u Budućnosti. Tražila me prethodno Vojvodina, Budućnost nije dozvolila. Ostao sam do kraja sezone, istekao mi ugovor, a Hajduk je tada bio u ekspanziji, sa jakim sponzorima Rodićima. Tad sam osnivao porodicu i bilo mi je bitno da finansijski dobro prođem. Imao sam za trenera Nenada Starovlaha, agilnu upravu kluba, pa je Hajduk ušao u Prvu ligu. Ostao sam godinu i po, isplatio se i Hajduk meni i ja njemu. Potom sam pošao u Partizan. I napravio presudan korak - zaključio je Saveljić.
Najboljih 11: Željo i Brnović bi i sada bili bekovi koji prave razliku
Praktično nije moguće da se sastavi idealan tim Budućnosti, ali Niša Saveljić vjeruje da je izabrao najboljih 11.
Ko je najbolji golman?
- Dragoje Leković. Igrao sam i s njim i sa Sašom Petrovićem, ali Dragoju dajem prednost jer je bio reprezentativac i jer smo igrali zajedno na Mundijalu 1998 - poručio je Saveljić.
Za desnog i lijevog beka Niša kaže da bi danas bili čudo na tim pozicijama.
- Desni bek Željko Petrović, lijevi Dragoljub Brnović.
Zašto Željo?
- Čovjek sa nevjerovatnom harizmom, humorom, on je predstavnik Titograda iz mangupskog vremena. Tako sitan, a tehnički moćan i prgav - bio je u stanju da zaustavi svakog. Sjećam se kako je odigrao protiv Janka Jankovića iz Rijeke, taj meč ga je “promovisao” u pojačanje Dinama, gdje je bio jedan od najboljih igrača. On je bio fudbaler ispred vremena.
A stariji Brnović?
- Bio je veliki profesionalac, sa nevjerovatnom tehnikom i mogao je da igra na više pozicija. Poslije mu je sličan bio Zoran Bata Mirković... Dragoljub je mogao i da čuva jednog Maradonu. Uz Želja Petrovića i Roberta Jarnija igrač koji bi u današnjem fudbalu pravio veliku razliku sa krilnih pozicija - jasan je Saveljić.
Među halfovima “bira” Miodraga Božovića i Slavka Vlahovića.
- Grof Božović je bio na širem spisku reprezentacije kod Ivice Osima. Pravi kapiten, vođa - dao je puno Budućnosti, vjerovatno više nego ona njemu. Kao klinac sam mnogo naučio od njega. Bio mi je idol, prepoznatljiv po klizećim startovima.
- Slavko Vlahović je legenda kluba, čuveni kapiten. U poodmaklim godinama je bio prebrz, brži od većine. Pravi primjer za sve nas, znao je da me koriguje kada nešto nisam radio kako treba.
Sada je vrijeme da se da prostor majstorima fudbala.
- Branko Brnović je bio pravi ol-raund igrač. Vođa, neko ko je uvijek vukao ekipu ka uspjehu odnosom prema igri i profesionalnošću.
Predrag Mijatović je sljedeći.
- Peđa je rijetko kompletna ličnost - kao igrač, kao čovjek, inače moj veliki prijatelj. Igrali smo u OFK Titogradu i reprezentaciji, bili cimeri... Uvijek je bio pravi vođa, sve što je uradio poslije kao igrač i direktor nije slučajno. Samo mi koji smo igrali s njim znamo kakav je bio. Svi smo napredovali uz njega.
A Dejan Savićević?
- Igrao sam s Dejom kada mu je zbog povreda karijera bila u silaznoj putanji, ali ga pamtim iz najboljeg perioda. On je definitivno među najboljima u istoriji, rame uz rame sa Tonkom Miročevićem, mada bih mu dao prednost. Dejo je sve radio u pravom trenutku, imao je tu genijalnost poteza. Kako god da se mijenjaju trendovi, on bi mogao da bude vodeći igrač u svakom trenutku.
Ante Tonko Miročević je takođe neponovljiv.
- On je obilježio i pisao istoriju našeg fudbala. Bio mi je trener u Budućnosti. Treninzi koje smo kod njega imali su nekako savršen uvod u profesionalne vode. Pas igra, tehnika, ma savršenstvo... Slušajući šta govore prethodne generacije - bio je jedinstven.
Ima mjesta za još jednog šmekera na terenu - Dragana Guza Vujovića.
- Virtuoz - njegovi pokreti, bezobrazluk na terenu... Bio je igrač s ulice, a kod Milana Živadinovića je bio toliko dobar u dresu Budućnosti da mu niko nije mogao ništa.
Najbolja devetka je Anto Drobnjak, kaže Saveljić.
- Bez dileme. Nepravedno je izostavljen sa spiska za Svjetsko prvenstvo 1998. Bio je to sticaj okolnosti i politike, trebalo je da bude tu, jer je igrao sjajno u Bastiji, pa Lansu. Bili smo zajedno u Budućnosti - moderan napadač, mogao bi i danas to da bude, jer je igrao fudbal po svjetskim standardima. Ponavljam, i danas mi je žao što nije bio na Mundijalu, na aerodromu je tada saznao da ne ide u Francusku - ističe Saveljić.
Nišina dva najbolja tima
Najbolji tim u istoriji Budućnosti u izboru Niše Saveljića čine:
Dragoje Leković - Željko Petrović, Miodrag Božović, Slavko Vlahović, Dragoljub Brnović - Branko Brnović, Predrag Mijatović, Ante Miročević - Dejan Savićević, Dragan Vujović, Anto Drobnjak.
Drugi najbolji tim je:
Saša Petrović - Duško Vlaisavljević, Miodrag Vukotić, Branislav Drobnjak, Zoran Vorotović - Janko Miročević, Petar Caco Ljumović - Savo Barac, Viktor Trenevski, Srdan Dmitrović - Željko Janović.
NE PROPUSTITE
Bonus video:
