Ulazeći u 20. godinu postojanja, Jugoslovenski nogometni savez je za proslavu ulovio kapitalca - 18. januara 1939. godine dogovorena je posjeta engleske reprezentacije Beogradu. Određen je datum, 18. maj, i predigra - meč reprezentacija Cetinjskog i Beogradskog podsaveza. Organizacija gostovanja crnogorskih fudbalera je povjerena sekretaru CNP-a Niku Bokanu i njegovom saradniku Vladu Mitroviću, a stručna pitanja Milanu Beciću. Naoko, pravom čovjeku na pravom mjestu: tridesetrogodišnji referent u Ministarstvu za fizičku kulturu, nakon igranja u Podgorici i na Cetinju napravio je, za to vrijeme, zavidnu karijeru u Srbiji, Francuskoj i Švajcarskoj. Beogradski meč je zaogrnut plaštom prestiža i ponosa.
Baranin Đuro Čejović, ministar fizičkog vaspitanja u Kraljevini, bio je široke ruke, izdvojivši 60.000 dinara za budžet Cetinjskog podsaveza. Veći dio je utrošen na prvi “nogometni tečaj” u Crnoj Gori. Odabrani igrači su se okupili 25. aprila 1939. godine i odradili tronedjeljne pripreme u Tivtu, jedinom crnogorskom mjestu sa “propisnim igralištem”, na kome je “većina prostora pod travom”, a tu su i “potrebne prostorije sa tušem”. Na pripremama se pojavilo 27 fudbalera iz Crne Gore, Balšića, Sloge, Crnogorca, Arsenala, Jugoslovena, kao i iz trebinjskog Leotara i Hercegovca iz Bileće.
“Među odabranim igračima ima već poznatih imena... koji će zapasti za oko i vodećim klubovima iz lige”, kazao je Milan Becić u razgovoru za beogradsku Politiku, ne usuđujući se da predvidi ishod meča.
Njegov saradnik Brano Porobić bio je konkretniji i raspjevaniji:
“Nije daleko od megdana, pa ćemo vidjeti ko će biti junak dana. Biće što će biti. I ako se podbaci neće biti čudo. Prvi nastup, kao i svaki, daje: uspjeh ili razočaranje.”
NE PROPUSTITE
Dok je u Crnoj Gori “za prvu igru reprezentacije CNP u Beogradu vladao veliki interes”, nisu izostali ni pripremni mečevi sa ekipom iz Dubrovnika i kombinovanim sastavom Kotora i Tivta. Ipak, daleko od toga da je sve bilo idilično. Crnogorska štampa je kritikovala izbor fudbalera.
“Uoči jednog kraha”, upečatljiv je naslov članka objavljenog u Zeti (14. maj 1939. godine), u kome je uperen prst na Bokana i Mitrovića kao “nestručne, nesposobne i fatalne po crnogorski fudbal”.
Lista optužbi je konkretizovana - glavni kriterijum pri izboru igrača nije bio kvalitet, već namicanje glasova na izbornoj skupštini; njih dvojica redovno uzimaju dnevnice, a da “nisu nijednom posjetili tečaj reprezentacije u Tivtu”.
“Sastav reprezentacije nije dobar i mi očekujemo potpuni krah u ovom susretu... Glavno je da rezultat ne bude katastrofalan, da se od njega ne stidimo ni mi koji živimo u Crnoj Gori, i oni Crnogorci koji žive u Beogradu, kao i svi drugi Crnogorci i njihovi prijatelji”, pisao je Jovan P. Vukčević, urednik Zete.
Oni kojima je posvetio redove su upravo tog dana, pod pritiskom, u donekle izmijenjenom sastavu, krenuli za Beograd. Tamo ih je dočekala fudbalska groznica. Jugoslovenska prijestonica je živjela za dolazak Engleske. Iako papreno skupe za to vrijeme, ulaznice su bile tražena roba, u tolikoj mjeri da su se pojavili preprodavci. Svečana loža je bila rezervisana za premijera Vlade Kraljevine Jugoslavije Dragišu Cvetkovića, ministre i članove ambasadorskog kora. Beogradski mediji su pratili svaki korak članova engleske reprezentacije, ali ih je zanimala i ona pristigla sa juga.
“Crnogorci su se dobro spremili za ovu svoju prvu igru u Beogradu. Doveli su svoj najbolji tim... Oni se nadaju uspjehu”, pisalo je Vreme, dok je Pravda dodala da se “može očekivati da će prijatno iznenaditi i pokazati da se neopravdano zapostavljaju”.
Stadion BSK-a se 18. maja 1939. godine počeo puniti u ranim jutarnjim satima. Ljudi su pristizali u kolonama, među njima i grupa skopskih biciklista koji su putovali tri dana. U 15 sati, pred tridesetak hiljada duša, na teren je istrčala crnogorska reprezentacija za koju su, pored Asima Đurđevića i Vlada Božovića, nastupali i Ikontije Nakić, Vlado i Vojo Mugoša, Kruška, Rogović, Jovićević, Klemen, Arsić i Karlo Marks. Pred očima svog zemljaka Đura Čejovića, predstavnika Vlade i engleske reprezentacije, crnogorski fudbaleri su od početka “zapeli”, a njihove napore pozdravljali su posmatrači koji su listom navijali za njih. “Igrali su požrtvovano i sa puno tehnike... ostavili utisak srčanih i vrlih fudbalera”, ali nije bilo vajde.
Pred odlazak na odmor primili su gol, a u nastavku popustili “kao žrtve svog tempa”. Do 60. minuta domaćini su vodili 3:0, potom je smanjio jedan od Mugoša, Beograđani su dodali još dva gola, uzvratio je Đurđević, a u završnici je Gojko Džepina (BSK) postavio konačnih 6:2. “Crnogorcima treba još dosta iskustva”, zaključilo je Vreme.
Vlado Mugoša je uzrok poraza našao u terenu - bio je previše ravan: “Mi smo, vala, navikli na brda.”
Poraženi, ali svjedoci istorije, imali su privilegiju da uživo gledaju trijumf reprezentacije Jugoslavije nad Englezima 2:1. Dok su u Beogradu doživljeni kao simpatični naivci iz provincije, u Crnoj Gori su dočekani na špic.
“Bravo ‘Reprezentacijo’”, poručila je Zeta, uz gorak zaključak da je propuštena rijetka prilika da se razbije fama o crnogorskom fudbalu - i da “to treba neko da plati”.
(Iz monografije “Ponosna prošlost, jedna je Budućnost”, koja se može kupiti u fan-šopu Budućnosti)
Bonus video:
