Dvoipogodišnja karijera u prvom timu Budućnosti Peđe Mijatovića, legende Real Madrida i evropskog fudbala, može da se podijeli na dva dijela.
Prvi je trajao kratko - od debija protiv Rijeke na Kantridi, 3. avgusta 1987: Špaco Poklepović gura tada 18-godišnjeg Mijatovića u vezni red, pa sve do oktobra iste godine, kada je u Čileu igrano Svjetsko prvenstvo za omladinske reprezentacije.
Iz Čilea, Mijatović se vratio u Titograd kao svjetski prvak - postao je superstar, lokalni heroj, baš kao i njegovi saigrači iz Budućnosti, Dragoje Leković i Branko Brnović. Ništa više nije bilo isto...
A tačno deceniju nakon debija u Budućnosti - 1997, Frans fudbal bira Mijatovića za najboljeg fudbalera Evrope - ispred njega u čuvenom izboru za Zlatnu loptu bio je samo Brazilac, Ronaldo. Već godinu kasnije, u finalu Lige šampiona u Amsterdamu, Mijatović zaobilazi golmana Juventusa Anđela Perucija i donosi Realu sedmu titulu prvaka Evrope, prvu nakon 32 godine čekanja - vjerovatno i najznačajniju.
A sve je počelo u Budućnosti - eto kakva je zvijezda lansirana sa stadiona pod Goricom.
- Te 1987. potpisao sam prvi profesionalni ugovor za Budućnost - bilo je to ostvarenje dječačkih snova i ambicija - priča Mijatović za “Vijesti” u serijalu razgovora sa asovima povodom 100. rođendana podgoričkog kluba.
Debi protiv Rijeke je nešto čega se i dan-danas posebno sjeća i pamti kao najupečatljiviji detalj iz dijela karijere u plavom dresu.
- Špaco je došao za trenera i odmah je dao šansu mladima. Njegov dolazak bilo je možda i najbolje što je tada moglo da se desi. Nije gledao ko je ko, odakle je ko, pa čak ni koliko ima godina - vjerovao je u nas, pružio nam šansu, Brnoviću, Drobnjaku, cijeloj plejadi mladih igrača.
Uoči starta prvenstva, Poklepović je na treningu prišao 18-godišnjem Mijatoviću.
- “Ti si dobar, ti ćeš meni igrat”, onako dalmatinski, i dalje mi odzvanjaju te riječi.
- Taj debi mi se toliko urezao u sjećanje, nisam očekivao da ću igrati uopšte. I desilo se da me je Špaco stavio u prvih 11, u veznom redu. Igrali smo 0:0.
Odmah po povratku iz Čilea, Mijatović daje jedan od golova koje najviše pamti.
- Protiv Crvene zvezde u Titogradu, neki šut sa ivice šesnaesterca. Stigao je onako kao prava potvrda talenata i onoga šta se pričalo, da sam nasljednik Dejana Savićevića, koji je još igrao sa nama.
Sve je od tada krenulo svojim tokom: od Budućnosti, preko Partizana, Valensije, do Reala i samog vrha. Mijatović je bio predodređen da postane šampion.
- Tu je počeo moj neki put - brzo sam dobio šansu, brzo su se desile velike stvari, sve izgleda kao da je bilo lako, iako je zapravo bilo teško. Prije svega dobiti šansu u Budućnosti, pored toliko velikih fudbalera. Zato Budućnost ostaje mnogo, mnogo bitan klub u mojoj karijeri.
Iz plejade velikih fudbalera, Mijatović bira idealni tim - dva idealna tima. Ne samo saigrača, već i onih koje se sjeća, koje je sa stadiona gledao kao klinac.
Kreće od saigrača iz kluba, reprezentacije Jugoslavije, omladinske seniorske.
- Dragoje Leković. Super-golman, zajedno smo počeli, imao nevjerovatne predispozicije. Imao bi još bolju karijeru da na Olimpijskim igrama 1988. u Seulu nije doživio povredu, kada kao da je neki strah ušao u njega.
Desni bek, još jedan “Čileanac” - Branko Brnović.
- Ja ću njega staviti na beka. Nevjerovatno sposoban igrač, trkačko-taktički-motorički, kako god hoćete. Svestran i za više pozicija, sa sjajnim predispozicijama, što je dokazao u karijeri.
Mijatoviću je čast što je svlačionicu u Budućnost dijelio sa Slavkom Vlahovićem, štoperom u njegovom “idealnom” timu.
- Slavko je bio preteča svega onoga što je fudbal danas - rad, red i disciplina. Nevjerovatan profesionalac, bio mi je kapiten. Velika čast i privilegija bilo je igrati sa njim.
Niša Saveljić, nekada napadač, sa Slavkom je u paru centralnih defanzivaca.
- Jak, inteligentan, sa ubitačnim skokom. Znao je lopte, što se kaže, a to se i danas traži od štopera.
Lijevi bek - Zoran Vorotović.
- Zoja je bio preteča beka kakvih ima danas. Spreman kao zvijer, odvažan, ubitačan. Tri dana i tri noći je mogao da trči - kaže Mijatović.
Vezni red otvara sa Jankom Miročevićem.
- Isto važi kao i za Slavka. Nevjerovatna energija, pozitivizam. Tip igrača kakav je bio Gvardiola. Uz Janka bih stavio Željka Petrovića. Napravio je veliku karijeru u Holandiji, majstor sa loptom, znalac, uz izražene trkačke kvalitete.
Slijedi trojka: Ante Miročević, Dejan Savićević, Dragan-Guzo Vujović.
- Ante je legenda crnogorskog i jugoslovenskog fudbala. Nevjerovatno lijep za gledanje, sve što je radio radio je sa stilom. A radio je sve i znao je sve. Bez problema bi i u današnjem fudbalu mogao da igra. Dejan Savićević - sve što kažem malo je, zato ću samo reći: Dejan Savićević. Guzo Vujović je igrač kojem sam se divio, vjerovatno najveći majstor u istoriji Budućnosti. Imao je problem sporosti, ali je bio brz sa loptom, brzog pasa. I ono što je on mogao sa loptom, mogao je malo ko.
U vrhu napada: Mojaš Radonjić.
- Profesionalan, pozitivan, požrtvovan. Uvijek je bio takav. Na terenu ga je samo trebalo hraniti loptama, i onda niste brinuli za golove.
Mijatović sastavlja, i opisuje članove svog virtuelnog “B” tima Budućnosti.
- Na golu Saša Petrović. Jedan od najtalentovanijih, baš kao i Leković po predispozicijama mogao da ima još bolju karijeru. Desni bek Duško Vlasavljević - brz, odlične trkačke, ali i tehničke sposobnosti. Lijevi bek Dragoljub Brnović. Ni dan-danas ne znam koja mu je jača noga, lijeva ili desna. To još nisam vidio. Znao da igra, preteča Marsela. Možda nije bio jak kao Roberto Karlos, ali po finesama - kao Marselo.
Miodrag-Grof Božović i Branislav-Bodo Drobjnak u štoperskom tandemu.
- Grof je imao karakteran stil - visok, dominantan. Uvijek je bio direktan, svoj, i na terenu i van njega. I grub kada zatreba. Bodo Drobnjak je uvijek bio spreman da da maksimum, a taj maksimum je uvijek bio na visokom nivou.
Slijedi trojka na sredini stare, i još starije garde: Petar-Caco Ljumović, a onda Dmitrije Mitrović i Gano Ćerić.
- Caco je bio stari kov, legenda Budućnosti. U to vrijeme pravio razliku, bio veoma popularan. Dimo je, s druge strane, bio igrač širokog spektra, pomalo čudan, intrigantan. A Gano Ćerić - niski, brzi, žila, ne znate je li bio opasniji po svoje ili po tuđe - takvog je karaktera bio, i kao igrač i kao trener.
U napadu trojka: Rade Vešović desno, Darko-Daca Mugoša lijevo i Anto Drobjak klasična devetka.
- Rade Vešović je bio kvalitetan igrač. Možda mu je falilo nekih detalja, ali u poređenju sa Savićevićem, koji je igrao na istoj poziciji - svakom će nešto faliti. Daca je na drugoj strani bio brz, hitan, prodoran, dobro centrirao i pravio razliku. A Anto Drobnjak neko ko je ‘hvatao’ sve centaršuteve, odličan u igri glavom, ali i nogom u šesnaestercu - prvi centarfor - zaključuje Peđa Mijatović.
Titogradska škola - svi su bili virtuozi sa loptom
Peđa Mijatović većinu svojih saigrača iz Budućnosti, ili one koje je gledao, opisuje kao “virtuoze sa loptom”.
Titogradska fudbalska škola imala je svoj prepoznantljiv šmek, a njeni najistaknutiji predstavnici bili su veliki majstori.
- Dejo, Željo, Guzo - svi su oni naučili da igraju na ulici, lopta je bila glavni rekvizit. I mnogi su se podigli na malom fudbalu - opisuje Mijatović, koji je i sam prve fudbalske korake napravio - na betonima, na livadama.
Dva Mijatovićeva najbolja tima Budućnosti
PRVI TIM: Dragoje Leković - Branko Brnović, Slavko Vlahović, Niša Saveljić, Zoran Vorotović - Janko Miročević, Željko Petrović - Ante Miročević, Dejan Savićević, Dragan Vujović - Mojaš Radonjić.
DRUGI TIM: Saša Petrović - Duško Vlaisavljević, Miodrag Božović, Branislav Drobnjak, Dragoljub Brnović - Petar-Caco Ljumović, Dimitrije Mitrović - Gano Ćerić, Rade Vešović, Darko Mugoša - Anto Drobnjak.
NE PROPUSTITE
Bonus video:
