Od mnoštva crnogorskih sportista koji nastupaju, ili su treneri na Bliskom istoku, najteže je bilo Marku Bakiću - jedinom koji igra u Iranu, jedinom koji je bio u Teheranu, u žarištu sukoba.
Kasno sinoć, 32-godišnji fudbaler najvećeg iranskog kluba, ponosa države, istorijskog Persepolisa, nakon dva dana puta stigao je u Crnu Goru, dočepao se svoje Budve.
"Sjedio sam u subotu prije podne gledao kako padaju projektili. U diplomatskom dijelu Teherana, gdje sam smješten, u kafiteriji, jer drugog mjesta nije bilo, osim mog stana i balkona. Teheran i nije posebno zaštićen grad što se tiče podzemnih skloništa ili nečeg sličnog. Da li je to neka vrsta adrenalina, ili šta je, ali pravi strah osjetio sam tek kada sam bio na sigurnom - u Crnoj Gori. Kao neka post-trauma, ne znam. Moram da kaže da nisam bio direktno ugožen, projektili su padali okolo, ali da je bilo neprijatno - bilo je", priča Marko Bakić za "Vijesti".
Amerikanci i Izraelci napali su Iran u subotu ujutru, no sve je moglo da se nasluti i mnogo prije toga, priča Bakić, koji je od ljeta prošle godine stanovnik Teherana.
"Od ljeta, pa do novembra, dok se nisam povrijedio, a najveći dio oporavka proveo u Beogradu, moram da kažem da je to bilo najljepše mjesto za život - uživao sam u svakom mogućem smislu, fudbalski i na bilo koji drugi način. Teheran je veliki grad, 17 miliona stanovnika, u nekim djelovima grada prosto se zapitate da li ste u Madridu ili u Londonu. Naravno, ima i drugih kontrasta, mislim prije svega za mjesta van Teherana, ali sam uživao", priča crnogorski reprezentativac.
Od januara se, međutim, sve promijenilo.
"Kao najveći klub u zemlji imali smo sve privlegije. Otišli smo u Katar na pripreme, istovremeno dok su Iranu počeli masovni antirežimski protesti. Sve što mogu da kažem jeste da nakon toga, kada smo se vratili u Teheran, to više nije bilo isto mjesto život. Bilo je jednostavno neizdrživo, zatvorena zemlja, a posebno neidrživo za Irance, lokalno stanovništvo. Svi su znali šta će da uslijedi. Nije to bilo pitanje da li će doći do napada, već kada će doći. Upozoravani smo, ali smo mogli sve sami da osjetimo", priča nekadašnji fudbaler Mogrena, italijanskih Torina i Fiorentine i Specije, portugalskih Brage i Belenenseša, španskog Alkorkona, belgijskog Muskrona, Budućnosti i grčkog OFI-ja sa Krita.
NE PROPUSTITE
Bakić ističe, nakon svega, da ne žali nijednog momenta kada je odlučio da prošlog ljeta potpiše za "Teheran redse", ili "crvenu armiju" - ponosni fudbalski klub stare Persije.
"I kada sam potpisivao, i ne samo ja, jer ima dosta stranaca u timu, znali smo da ovo može da se desi".
Kada su u ovoj godini počeli protesti protiv vlasti, Persepolis, kaže, takođe nije bio više isti klub.
"Nije bilo publike na stadionima, u klubu kao da su izgubili kompas. Počeli smo da gubimo".
U subotu ujutru, 1. marta, spremao se da ide na trening.
"Persepolis je veliki klub i svi mi igrači smo imali ljude koji su zaduženi za nas. Čovjek iz kluba koji me je vozio na trenig sačekao je me ispred zgrade i samo mi je rekao da se vratim nazad - da je počeo rat. Nisam bio ni svjestan šta se dešava, nisam prije toga gledao u telefon. Ali, desetak minuta kasnije sve mi je bilo jasno. U zgradi je nestala struja, a okolo je počelo da trese".
Bakić kaže da se spustio do lokalne kafiterije.
"Sve je to bilo u diplomatskom dijelu Teherena i tu je počeo napad. Letjele si projektili, čule su se detonacije, treslo je barem četiri sada, od 10 do 14 časova u subotu. Nisam bio direktno ugrožen, ali sam sve mogao da vidim i da osjetim, kao na video igrici. Zvuk projektila, a onda tresak, negdje u blizini".
Oko 14 sati detonacije su prestale, a Bakić kaže da je bilo straha od onoga šta donosi noć.
"Srećom da je Persepolis sjajno organizovan klub i svi strancu su u nedjelju ujutru dobili organizovani prevoz. Pod vojnom pratnjom autobus nas je odvezao do granice sa Turskom, gdje je takođe bio najavljen naš dolazak. Iako je ta vožna trajala dugo, 12 sati, nije bilo nikakvih problema, posebno nakon noći koja je protekla mirno. Ušli smo u Tursku i tu smo već bili na sigurnom".
Hvala Ambasadi Crne Gore u Turskoj, posebno Vuku Rakočeviću
Marko Bakić posebnu zahvalnost duguje Ambasadi Crne Gore u Turskoj.
"Oni ne samo da su se pobrinuli za mene, već i za mnoge druge, strane državljane. Posebno hvala Vuku Rakočeviću - nijedna ambasada nije uradila ono što je uradila naša, a sa mnom su bili fudbaleri, i fudbalski radnici, iz drugih zemalja iz regiona. Naši su se pobrinuli za sve njih, zaista smo se osjećali sigurno".
Kod Iranaca je sada proradio inat, čak i kod onih što su bili protiv režima
Svjedočeći sa lica mjesta prvim napadima Amerikanaca i Izraealaca na Iran, Marko Bakić ne može da predvidi do kada će sve da traje.
"Ne znam, nisam vojni analitičar, ali po onome što sam vidio, kod Iranaca je proradio inat - čak i kod onih što su bili protiv režima, a takvih je mnogo, većina. I svi su sada ujedinjeni".
Bonus video:
