Imao je Milan previše fudbalskih majstora tokom devedesetih godina prošlog vijeka, ipak samo je jedan od čuvene "Gazete delo sport" dobio nadimak "Il Genio".
Fudbalske majstorije, potezi sa kojima se rađaju samo rijetki i golovi Dejana Savićevića oduševili su Đermana Bovolentu, novinara najpoznatijeg italijanskog sportskog lista da tada momka iz Podgorice nazove "genijem".
Mnogo je prošlo od devedesetih, Genije sjutra (15. septembar) puni 60 godina, a tvorac sada već kultnog nadimka ni ovog puta nije zaboravio Savićevića, pa je za "Gazetu" sa njim još jednom uradio intervju.
Dragi predsjedniče Genije, stigli smo do 60. Sve je u redu - počeo je Bovolenta.
- Odlično. U Budvi sam, u kući na moru, malo se vozim čamcem, ali uvijek imam mnogo obaveza. Znate, obaveze, programi, kontakti. Volonterski sam predsjednik, ne primam ni euro, ali posla ne nedostaje i srećom još uživam u tome - odgovorio je Savićević.
Nekada ste uživali na terenu. Driblinzi, prodori, golovi...
- Imam lijepe uspomene, imao sam sreće. Igrao sam na važnim mjestima, osvojio sam i dva Kupa (danas Liga) šampiona, sa Crvenom zvezdom i Milanom.
U Milanu ste postali Genije.
- Ma ne, nisam bio genije, bio sam samo odličan igrač. Vi iz "Gazete" ste me tako nazvali. Možda zato što sam radio stvari koje drugi nisu mogli, možda zato što sam imao više mašte.
Ali prija vam kada vas zovu Genije, zar ne?
- Da, da, simpatično je, veselo i pomalo smiješno. Moji prijatelji i saigrači, kada žele da me zadirkuju, zovu me Genije. U Italiji svi, ali to je pretjerano.
Pretjerano kao gol u finalu Lige šampiona protiv Barselone 1994. godine?
- Najljepši u mom životu. Predsjednik Silvio Berluskoni mi je veče prije finala rekao: "Dejane, ako si genije, dokaži to". Dobro je isplo (smijeh). Sve je bilo lijepo, i početak i kraj...
Odakle je počela Dejova priča?
- Iz Podgorice. Moj otac je bio šef željeznice, zapovijedao je sa 900 ljudi.
Ali nije uspio da natjera sina Deja da ga sluša. Je li tako?
- Živjeli smo u kući iza stanice. Moj brat Goran je želio da postane mašinovođa. Kasnije je postao agent za nekretnine. Ja sam bježao između šina i išao da igram na terenu punom kamenja. Tu sam naučio da žongliram loptom. Bio sam pravi mali mangup, djelovalo je da ću završiti kao neki opasan tip. Srećom, postao sam fudbaler, sa 13 godina u OFK Titogradu.
Prvi tim koji vam je bio u srcu...
- Tu sam proveo dvije godine. Igrao sam iz čistog zadovoljstva. Malo novca, ali nikada se nijesam osjećao tako slobodno. Onda sam otišao u Budućnost.
Debi u Prvoj ligi sa 16 godina. Novine pišu: fenomen, pravi fantasista, čarolije u nogama. Pretjeruju?
- Malo. Nisam davao mnogo golova, više su mi se sviđale asistencije, bilo je lijepo kada saigrači postižu golove. Iz Budućnosti sam stigao do reprezentacije. Imao sam 20 godina, pobijedili smo Tursku 4:0, a ja sam dao treći gol. Već 1988. otišao sam u Crvenu zvezdu, prvaka Jugoslavije.
I odmah postajete broj jedan, "zvijezda u Zvezdi"?
- Ma dajte, bio sam samo igrač velike ekipe. Mnogo šampiona, činili su da se osjećam dobro. Voljeli su me, ali i ja sam volio sve svoje klubove. Budućnost, Crvenu zvezdu, Milan i Rapid iz Beča. Posebno Crvenu zvezdu.
A Milan?
- Uvijek je u mom srcu. Stigao sam 1992. godine, trebalo je da odem u Juventus, pa u Romu, pa u Monako u Francuskoj. Bio sam u Crvenoj zvezdi, bilo mi je lijepo. Osvojili smo Kup šampiona, pobijedili Marsej u Bariju.
Bio je težak početak u Milanu.
- Da, mučio sam se godinu i po. Bilo je teško, imao sam neke fizičke probleme, a ispred mene su bili Rud Gulit, Marko van Basten, Frank Rajkard, Žan Pjer Papen. Ali izabrao sam Italiju jer je to bila najljepša liga na svijetu i tamo su igrali najbolji fudbaleri. Dobar izbor, u drugom klubu ne bih toliko osvojio niti bi se čulo za mene kao u Milanu. A onda i navijači. Divni, strastveni. Njihove pjesme bile su najbolji podsticaj. Mnogo mi znači što me se ljudi i poslije više od 20 godina sjećaju. Ima onih koji mi kažu da sam bio kao Platini. Lijepo je.
Bili ste balkanski Platini, Mišel je bio vaš idol. Ali toliko ste ga voljeli?
- Volio sam igrače svjetske klase, ljude sa maštom. Najviše sam volio Dijega Maradonu, a prije njega Anta Miročevića i Safeta Sušića - fantastični igrači. Maradonu nikada nisam lično upoznao, igrao sam protiv njega na Svjetskom prvenstvu 1990. u Firenci. Izgubili smo na penale - ja sam ga realizovao, Dijego je promašio. Iako sam 1990. bio prilično poznat, u poređenju sa Maradonom nisam bio niko. Gledao sam ga sa divljenjem.
Bio sam zaljubljen i u Platinija, moj idealni igrač. Ali nikada nismo razgovarali. Jednom sam u Beogradu igrao protiv Francuske. Ušao sam kada su oni vodili 2:1, uradio dvije stvari, dva dodavanja, i pobijedili smo 3:2. Na kraju smo izašli zajedno i želio sam da razgovaram s njim, da se predstavim, samo da kažem: "Ćao, Mišel, ja sam Savićević". Ali nisam znao francuski, govorio sam samo maternji jezik. I onda sam samo produžio, a da mu nijesam rekao ni riječ. Eh, lijepe uspomene.
A šta vam danas predstavlja ovaj Milan?
„Moj Milan je bio neki drugi Milan, mi smo stalno bili u finalima Lige šampiona. Ovaj sam malo gledao, samo djelove na televiziji. Mlad je i svjež. I trener je mlad. Protiv Lacija je imao lijepu reakciju. Moramo strpljivo da ga čekamo i da prihvatimo i greške, one su dio fudbala. Znam, nema vremena, ali kvalitet bi trebalo da izađe na površinu, izjednačiće se sa ostalima. Inter mi, nažalost, djeluje kao da je ispred. Ali sezona je duga i komplikovana za sve. Sačekajmo. Ja sam čekao godinu i po - zaključio je Savićević.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
