Prije skoro 15 godina sam silom prilika došao u situaciju u kojoj sam otkrio da u meni ima više takmičarskog nego što sam mislio, a čovjek koji je kriv za to, kada je u pitanju takmičarski duh, je jedan od najžešćih sportista svih vremena.
To je čovjek koji je u svojoj oproštajnoj utakmici ubacio 60 poena, to niko nije uradio ove sezone, a samo je 10 puta urađeno u posljednjih 10 godina, i to samo pet puta mimo njega. To je čovjek ispred kog su samo Karl Meloun i Karim Abdul-Džabar na listi sa najviše poena u NBA istoriji, i ispred kog je samo Vilt Čemberlen po broju koševa u jednoj utakmici. I na koncu, o Kobe Brajantu teško možete napisati nešto što već neko nije napisao, iznijeti neki do sada nepoznat podatak, jedino što se može jeste iz potpuno lične vizure pisati o čovjeku takve sportske veličine, a opet čovjeku kog nikad nisam volio, bar ne onako kako se vole vrhunski sportisti, kako sam volio Džordana, Prosinečkog ili Vanju Grbića.
Da se vratimo u 2001. i taj za svakoga, mimo mikrokosmosa potpisnika teksta, apsolutno nebitan momenat. Na Žabljak sam ponio Segu Dreamcast, znajući da ću za sedam dana ljetovanja tamo prinudno morati da se družim sa dječakom istih godina koji je takođe sa ocem bio u istom hotelu, pa smo nas dvojica one sate žaropeka između 12 i 3 provodili igrajući tu sjajnu košarkašku simulaciju. Kako smo bili ujednačeni takmaci, odlučili smo da duel riješimo igrajući 2 na 2. Napravićemo sebe u igrici i izabrati za saigrača neku NBA zvijezdu i tako vidjeti ko je bolji. Dok sam pravio crvenokosog dvometraša sa kikicama i bradicom, te plavim naočarima, raspravljali smo ko će uzeti u tom trenutku najatraktivnijeg igrača lige – Vinsa Kartera. Bili smo klinci, Karter je bio “nabudžen” i bio je vrlo očigledan prvi izbor. Nije bilo načina da se riješi sem na sreću: dišparanje. Pošto sam izgubio prvu bitku, samim tim i Kartera, morao sam da nađem alternativu. Više sam volio Stiva Frensisa i Stefona Marberija, pa čak i Majkl Finlija i Džerija Stekhausa bih uzeo da sam slušao srce, ali u tom trenutku je jedino pobjeda bila bitna – Kobe Brajant je morao biti taj. Utakmica je bila izjednačena, igrao se drugi produžetak i on je poveo dva razlike na sekund i po do kraja. Tražim time-out i molim se da će Brajant da izvodi aut, da bi šutirao Kosović kojem su sve ocjene 99. Šokiran, skoro na ivici suza kapiram da će crvenokosi imenjak da izvede aut, a da će Kobi biti taj koji će odlučivati o mojoj gejmerskoj sudbini. Šut sa skoro 9 metara, lopta ulazi “bez koske”, ja skačem sa kreveta i na koljenima klizam do terase, ostaviši dobar dio kože na tom rendu od tepiha u sada napuštenom hotelu “Jezera”.
Poenta ovoliko dugačke priče? Ni buzzer-beater nije pomogao da zavolim Brajanta. Da li zbog toga što je igrao za mrske Lejkerse ili zbog toga što je više volio da šutne “nego leba da jede”, možda i zato što se našao na putu Kingsima koji su po difoltu bili obožavani u SR Jugoslaviji.
Međutim, iz godine u godinu Brajant je držao čas, sportska i životna predavanja, i učili su i oni koji ga nisu slušali. Takav fokus, takva glad za pobjedom, taj neviđeni žar koji ga je toliko razlikovao od Šeka i koji je razlog što je Kobi na kraju i ostao u Lejkersima, jer mogao je on sa Šekom još, ali ne i obrnuto.
Za cijenjenje Brajanta je potrebna određena vrsta zrelosti, ako čovjek nije obožavatelj iz prve ruke. Svako poštovanje Brajanta počinje prvobitnim sumnjičavim odmahivanjem glavom, pa tako je bilo i jutros kod mnogih. Šta? Opalio je 50 šuteva u posljednjoj utakmici (rekord karijere)?! A onda, zastane se i razmisli – Kobe ima 37 godina, dati 60 koševa sa 37 godina, ej! I taj metod je primjenjiv kod svake faze Kobijeve karijere, čovjeka sa pet prstena. Kobi je uvijek bio neko čiji opus se morao malo promisliti da bi se cijenio valjano. Karikiran kao besomučni šuter, imao je preko pet asistencija po meču u 10 sezona, a asistencijom je završio karijeru – dodavanje za Džordana Klarksona koje je zaključilo meč sa Jutom. Ali, asistencija jednostavno nije izazovna, Kobe je htio da pokaže u lice drugima da je bolji. Da se baci unazad i preko ruke pogodi “fejdevej”.
Ništa nije prepuštao slučaju, sve je brižljivo isplanirano bilo, od početka pa sve do samog kraja, pa i oproštajna turneja kada je natjerao one koji ga mrze da mu odaju poštovanje. Svijet je stajao i mirno gledao i kada je postigao prvi i kada je postigao posljednji poen u karijeri, i zato samo Brajantu i pristoji da sa linije bacanja počne i zaključi košgetersku karijeru, da je kruniše onako kako je igrao na trenutke – potpuno sam i sa povjerenjem samo u sebe.
Kobi je šampion, Kobi nije htio reprizu!
Bonus video:
