Krajem 20. vijeka, vrata NBA lige za igrače iz Evrope nisu bila otvorena kao danas.
Samouvjereni i nadmeni, Amerikanci su bili skeptični da momci sa Starog kontinenta mogu da odgovore izazovima i ritmu takmičenja u postojbini kraljice igara.
Prije 20 godina Dirk Novicki je prilično tiho, kao deveti pik na draftu, počeo put u istoriju, a dvije godine ranije Peđa Stojaković, jedan od najboljih šutera u modernoj NBA istoriji, izabran je sa 14. pozicije…
Zbog toga se u ljeto 1999, kao ne malo iznenađenje, pojavila vijest da su Toronto Reptorsi izabrali Aleksandra Radojevića, 221 centimetar visokog momka iz Herceg Novog, studenta Barton Kauntija, kao 12. rukija.
U tom trenutku, Radojević je bio najbolje rangirani košarkaš sa eks-Ju prostora na draftu – ikada. Bolji i od Petrovića, Divca, Kukoča, Rađe… Za poređenje, iste godine San Antonio je draftovao Manua Đinobilija sa 57. pozicije!
“To je bilo, ne znam ni kako da opišem taj osjećaj. Recimo, kao da osvojiš Evroligu, totalna euforija deset, 15 dana... Ja sam tog dana ispunio snove došao do NBA lige”, priča Radojević.
Nije, međutim, bio ni prvi ni posljednji igrač koji nije napravio karijeru kakva se očekivala i kakvu je možda mogao da ima…
U prvoj sezoni u kanadskom timu, sa velikim Vinsom Karterom i Trejsijem Mekgrejdijem, Radojević je više vremena proveo na rehabilitacijama, nego na parketu…
“Povrijedio sam se dva puta u deset i po mjeseci. Malo ko je to mogao da izdrži. Takođe, nakon prve povrede vratio sam se prebrzo na teren. Poslije tri mjeseca i deset dana sam igrao, a takva povreda leđa zahtjeva minimum šest mjeseci pauze. Operacija nije bila teška, ali morao sam više da mirujem. Šteta, bio sam u životnoj formi. Imao sam 124 kilograma, četiri odsto masti, sve goli mišić...Trenirao sam po sedam-osam sati, dok su ovi vrhunski igrači trenirali po dva – nisam iz hale izlazio. Borio sam se da napravim status.”, kazao je Radojević.
NBA, međutim, ne može da čeka, profesionalizam je često nemilosrdan, a nakon odlaska iz Toronta, te četiri godine u Evropi, u Livornu, PAOK-u i Bonu, vratio se kratko u Ameriku, u Jutu, prije nego što je karijera polako počela da ide silaznom putanjom…
“Meni je košarka dala sve u životu. Skoro 15 godina sam bio profesionalac. Prošao sam sve – Evropu, koledž, NBA… Sve je super dok igraš – putuješ od grada do grada, od države do države, treninzi, utakmice... Sve je to lijepo, ali ima rok trajanja i karijeru završiš, a da ne znaš mnogo o pravom životu. Kada te život udari u glavu, često ne možeš da se snađeš”, kaže Radojević, koji je, međutim, nakon košarkaške karijere uspio da izgradi “obični” život.
Sa porodicom živi u Kanadi, gdje ima građevinsku firmu.
“Živim u Kanadi posljednjih pet godina. Moj prijatelj i ja smo vlasnici građevinske firme – pravimo montažne kuće, brvnare... Sada, recimo, gradimo kuću od 850 m2. Potpuno sam van košarke, nisam praktično potrčao od 2012. godine, kada sam završio karijeru”, kazao je Radojević.
NBA ligu, priznaje, više i ne prati...
“Gledao sam u Torontu jednu utakmicu NBA lige, koja me ne zanima. Supruga je dobila karte od Grega Popoviča, pa sam otišao na meč. Samo zbog toga”, kaže Radojević.
“Krajičkom oka” isprati dešavanja na eks-Ju prostorima. Kao talentovani centar igrao je u Lovćenu i Budućnosti, a iz Podgorice se i preselio na koledž.
“Gledao sam finale ABA lige, protiv Crvene zvezde. Budućnost se vratila gdje je bila prije 15-ak godina. Ukoliko pogodi sa strancima, može da napravi nešto ove sezone u Evroligi. Ali, jak je to ritam, Evroliga - ABA liga, mnogo je utakmica, putovanja... U svakom slučaju, Budućnosti želim puno sreće. Ja sam proveo lijepo vrijeme u klubu i ostao u dobrim odnosima sa nekim ljudima. Vesko Barović je prema meni bio veoma korektan, kao i Danilo Mitrović”, kazao je Radojević.
Uz posao, kao i zbog vremenske razlike, ostane mu malo vremena da prati sportska dešavanja.
“Gledam Zvezdu, pogledam ponekad Ligu šampiona i Novaka Đokovića, a pratim i srpsku košarkašku reprezentaciju. Imam dosta prijatelja u Srbiji”, kazao je Radojević.
Radojević je rođen u Trebinju, a odrastao je u Herceg Novom. “Ima nostalgije, naravno da ima. Od 17. godine živim van kuće, a sa 19 sam otišao iz zemlje. Dolazio sam povremeno. Imam želju da dođem u Herceg Novi – to je grad koji najviše volim. Kada dođem vidim se sa prijateljima Savom Đikanovićem i Balšom Radunovićem”, kazao je Radojević.
Bonus video:
