Kada se neko za deceniju, dvije, tri... bude prisjećao epskog finala ABA lige, prvo će mu na pamet pasti Nikola Ivanović i Nemanja Gordić i potezi koji su odlučivali utakmice. Baš kao što sada stariji navijači Budućnosti sa sjetom „vrte” scene iz Nikšića i magična izdanja Dragana Vukčevića, Vlada Šćepanovića i Gavrila Pajovića u nezaboravnom finalu Kupa Jugoslavije protiv Partizana (126:115)...
Jedno ime će, možda, neopravdano pasti u drugi plan, kao što je Aleksandra-Saše Ivanovića iz te prve velike generacije „plavih”. Ime Filipa Barovića, tihog heroja i X faktora u najvećoj tituli u istoriji kluba iz Njegoševog parka.
Stameni Nikšićanin, koji je na početku takmičarske godine bio jedan od stubova igre Aleksandra Džikića, ove sezone je bio više nego baksuzan - prvo je doživio tešku povredu oka, koja je mogla da iskomplikuje, a onda je zbog loma kosti u stopalu dugo pauzirao.
Mislilo se da je za njega sezona završena, ali se iznenađujuće pojavio u timu u majstorici polufinala protiv Cedevite. Nije imao previše zapažen učinak, ali je njegov povratak mnogo značio saigračima. Koliko? Najbolje se vidjelo u finalu protiv Crvene zvezde, u kojem je iz meča u meč igrao sve bolje.
U prvom je dao dva poena, a onda u svakom narednom po četiri više. U odlučujućem, četvrtom susretu, uz Gordića je omogućio Ivanoviću da onim koševima koji će zauvijek ostati upamćeni riješi pitanje prvaka.
Kada je Zvezda stekla osam razlike, Aleksandar Džikić je pogledao ka klupi i pozvao 27-godišnjeg Nikšićanina. To je možda bila i izmjena koja je prelomila meč, jer je Barović sa sedam uzastopnih poena preokrenuo rezultat, a onda i izjednačio 82 sekunde prije kraja sa dva realizovana slobodna bacanja na 70:70. To je bio perfektan uvod u Ivanovićeve bravure, koje su donijele trofej Budućnosti, Podgorici, Crnoj Gori...
„Nevjerovatan je osjećaj biti član ove generacije, jer će ovaj pehar ostati upisan u istoriji kluba”, jasan je Barović, koji je u četvrtom meču finala imao najbolji indeks (23), jer je upisao 14 poena (dvojke 5-3, bacanja 9-8), tri skoka i po dvije asistencije, ukradene lopte i blokade.
Neko će reći da se Zvezda ponudila „na tacni”, da je odlaskom Dejana Radonjića i igrača koji su godinama nosili crveno-bijeli dres i osvajali brojne trofeje postala ranjiva, ali malo ko je pred početak sezone smio i da pomisli da će Budućnost Voli prekinuti njenu dominaciju. Džikić i njegovi momci jesu, zato sada i imaju šampionsko prstenje...
„Nadao sam se tome i kao svaki sportista išao sam da pobijedim na svakoj utakmici. Tako je bilo od početka sezone do samog kraja”, napominje Barović.
Kroz Budućnost su prethodnih godina prodefilovali brojni igrači iz Srbije i SAD, a malo se vjerovalo momcima koji su tu odrasli. Pred početak sezone, vratili su se Nikola Ivanović, Danilo Nikolić i Barović, koji je otišao još 2011. kao 20-godišnjak i ime gradio u Mornaru, Mađarskoj, Bugarskoj i Njemačkoj.
Ispostavilo se da je tim sastavljen od naših igrača, uz dva stranca Kajla Lendrija i Kajla Gibsona, bio pravi izbor, a kasnije je stigao i Džastin Dolmen zbog borbe za titulu.
„Mislim da je ključ uspjeha ove ekipe to što je velika baza igrača iz Crne Gore i dobro odabranih stranaca, koji osim što su dobri igrači su i dobri momci. I meni je mnogo značio povratak, jer sam želio da se dokažem, s obzirom na to da mi prvi boravak nije bio baš najbolji”.
U odsustvu Barovića, prvi centar je postao njegov šest godina mlađi sugrađanin Zoran Nikolić. Mladi Nikšićanin je imao podršku Kajla Lendrija, ali su problemi nastali kada se i Kanađanin povrijedio. Zato je neočekivani povratak crnogorskog reprezentativca bio toliko značajan.
„Svi smo mislili da sam završio sezonu, ali posljednji snimak je pokazao da ima nade da zaigram u polufinalu i finalu. Psihički mi nije bilo teško da čekam toliko, jer sam imao veliku želju da igram. Znao sam da će mi uloga biti drugačija, ali sam želio da makar malo pomognem”.
Kako si se osjećao na terenu u majstorici polufinala i u finalu? Bilo je očito da nemaš dovoljno snage poslije duge pauze, da li te je adrenalin gurao naprijed?
„Na terenu sam se osjećao dobro. Vidjelo se da nijesam na 100 odsto, ali sam iz utakmice u utakmicu napredovao. A da me nije adrenalin gurao, ne bih mogao ni pola od ovoga što sam odigrao”.
Da li si se u nekom trenutku 3. i 4. utakmice uplašio da bi Zvezda mogla da vrati brejk?
„Nijesam tako razmišljao. Imao sam dobar osjećaj i bio sam fokusiran na svaki sljedeći napad”.
Šta je presudilo u finalu, koja je bila glavna razlika u korist Budućnosti?
„Bili smo rasterećeniji i bolje smo kontrolisali pritisak finala. Mislim i da smo bili bolje pripremljeni. Svaki put kad smo igrali pametno dolazili smo do rješenja”.
Sezona nije gotova, jer vas čeka domaće prvenstvo, u kojem neće igrati Dolmen. Očekuješ li da će Mornar sada biti još više motivisan da proba da vas skine sa trona? I koliko za crnogorsku košarku znači što su oba tima napravila velike uspjehe ove sezone?
„Drago mi je i zbog dobre sezone Barana, jer to je veliki plus za našu košarku. Mislim da Mornaru nije potreban dodatni motiv. Ima ga uvijek dovoljno kada igra sa nama”, zaključio je Barović.
Produžetak ugovora mi je dao sigurnost
Jedan od najboljih poteza ove sezone uprava Budućnost Volija je napravila kada je do 2020. godine produžila ugovor sa Filipom Barovićem dok je bio teško povrijeđen. Time je pokazala koliko mu vjeruje, ali i stekla poene kod navijača, jer takvi gestovi baš i nisu česta pojava, pogotovo u košarci, u kojoj se igrači tretiraju kao potrošna roba i često mijenjaju.
„To mi je dosta značilo. Dalo mi je sigurnost na još dvije godine, a to u ovom sportu mnogo znači. Ponijeli su se više nego korektno. Ali, imao bih želju da se vratim na teren i da nemam ugovor, jer sam želio da pomognem ekipi”.
I u Evroligi možemo da budemo konkurentni
Budućnost je na terenu izborila plasman u Evroligu, ali je pitanje da li će nastupiti u elitnom takmičenju. Brojne stvari bi trebalo da se srede u „Morači” - kapacitet mora da se poveća, svlačionice moraju da se renoviraju, novinari moraju da budu bliže terenu, budžet znatno veći nego do sada i garantovan...
Uzgred, i Đordi Bertomeu i njegovi saradnici uvijek mogu da izmisle neko novo pravilo i u svoje društvo pozovu koga hoće, a Crvena zvezda je marketinški znatno atraktivnija, baš kao što je Beograd privlačniji čelnicima Evrolige i sponzorima od Podgorice.
Ali, ako uđe u elitu, podgorički klub može da bude konkurentan, tvrdi Barović.
„Mislim da možemo da budemo konkurentni, jer smo ove godine pet puta pobijedili Zvezdu, koja je bila dobra u Evroligi. Na treneru i upravi je da sastave ekipu, a mislim da su pokazali da znaju kako to da urade”, istakao je 27-godišnji Nikšićanin.
Bonus video:
