Ekipa koja dolazi na prvenstvo sa jednom od najsiromašnijih košarkaških tradicija. Tim sa sjevera Afrike jednostavno nije imao nikada kompetentnu ekipu, čak ni za afričke uslove.
Kao organizatori afričkog prvenstva 1965. godine uspijevaju da budu drugi, iako su imali isti broj pobjeda i poraza kao i Alžir ali presudila je bolja koš razlika. Tada se nije igrao eliminacioni dio, već se igrala neka vrsta lige i polovični učinak je bio dovoljan da se „Orlovi Kartagine“ okite srebrom.
Od 1970. do 2009. godine je period loših rezultata (ako se izuzmu dvije bronze na prvenstvu Afrike), a nastupi na Mundobasketu ili Olimpijskim igrama su bile više misaona imenica.
Glavna promjena toka košarke na sjeveru Afrike bilo je angažovanje iskusnog domaćeg stručnjaka Adela Tlatlija 2004. godine. Tlatli kao neko ko je sa uspjehom trenirao više tunižanskih ekipa i ko je mogao da napravi dobru selekciju najboljeg što Tunis može da ponudi.
Nije s početka dobro krenulo za stručnjaka iz Tunisa (istoimenog glavnog grada). Punih pet godina je trebalo da se poslože kockice. Sve do prvenstva Afrike u Libiji 2009. godine.
Timu Tunisa je trebala zvijezda, i tada najbliže što su imali tome bio je dvojac Amine Rzig i Muhamned Hdidane. Ova dva košarkaša su punili sve kolone na turniru u Libiji, davali poene, skakali, asistirali gurali tim naprijed i sa bronzanom medaljom, Tunis je prvi put u svojoj istoriji dobio vizu za Mundobasket u Turskoj 2010. godine.
Mundobasket i ne budi baš lijepa sjećanja za „Orlove Kartagine“ jer su završili takmičenje sa svih pet poraza u grupi i najgorom koš razlikom pa su tako zauzeli posljednje 24. mjesto.
To ipak nije poljuljalo Tlatlija i momke, pa već naredne godine, na skroz drugom kraj Afrike, Madagaskaru, Tunis osvaja svoje prvo zlato na prvenstvu Afrike.
Tlatli je dvojcu Rzig - Hdidane priključio mlade centre Makrema Ben Romdana i Saleha Mežrija. Oni su zaključali reket protivnicima, pogotovo Mežri a Tunižani su na kraju slavili sa stoprocentnim učinkom.
Tom pobjedom Tunis se dirketno plasirao na OI u Londonu 2012. godine. Mogli su „Orlovi“ do prve pobjede na otvaranju, protiv Nigerije, ali su ih loše prve dvije četvrtine (postigli 15 poena ukupno) koštale istorijskog trijumfa.
Nastup u Londonu ostaće upamćen po tome što su košarkaši protiv američkog „Dream Teama“ u sred utakmice znali da zatraže autogram Kobe Brajantu, kao i po vaspitnim šamarima koje je Tlatli dijelio igračima tokom tajm-auta.
Nakon 12 godina i razočaravajućeg prvenstva Afrike u Obali Slonovače, 2013. godine, Tlatli se povukao sa mjesta selektora.
Savez je našao pravu zamjenu u vidu portugalskog stručnjaka Maria Palme, koji je „doktorirao“ afričku košarku i od Angole napravio kontinentalnu košarkašu silu osvojivši četri vezana prvenstva Afrike.
Palma je i Jordance poveo na prvo Svjetsko prvenstvo 2010. godine, pa su u Tunisu smatrali da su napravili dobar posao.
Nisu promašili, 2017. godine Tunis je dobio organizovanje prvenstva Afrike, i na domaćem terenu uspjeli su da osvoje drugo zlato u istoriji zemlje.
Tunis u grupi sa Španijom, Portorikom i Iranom može da se nada, ako ništa prvoj pobjedi.
Portugalac hrabri svoje momke, sa jasnom namjerom da Tunis igra drugu fazu prvenstva.
Prva zvijezda tima: Majkl Rol
Možda je za neke prva zvijezda i dalje Salah Mežri, zbog svoje NBA reputacije, glavni igrač od kojeg će najviše da zavisi igra „Orlova“ je Majkl Rol.
Surfer iz Kalifornije, koji je ostavio trag na čuvenom UCLA koledžu je izgradio solidnu evropsku kairjeru. Od iduće sezone nastupaće za tim Olimpije Milana.
U 2015. godini odlučio je da prihvati ponudu Tunisa i uzeo je pasoš, ali zbog potpisa za Makabi zamalo da izgubi pravo nastupa za „orlove“.
Iako su mu s početka zabranili da igra iz košarkakog saveza Tunisa, sa najvišeg nivo ja stiglo da se Amerikancu „progleda kroz prste“.
Mežri je bio jedan od glavnih posrednika da Rol dobije pasoš jer su njih dvojica sjajno sarađivali u Antverpenu.
Rol iako igra poziciju beka/krila u Tunisu ga Palma više koristi kao organizatora igre, što je Rol pokazao sa 5 asistencija u prosjeku po meču.
Predosti:
Iako nemaju ni jednu pobjedu na velikim takmičenjima, u tunižanskoj javnosti se sve češće pominje prolazak dalje, a optimistični smatraju da bi moglo i nešto više.
„Orlovi Kartagine“ su među iskusnijim ekipama sa 31 godinom u prosjeku. Reket i dalje odlično pokrivaju Mežri i Ben Romdhane, dok spoljnu liniju solidno pokrivaju Murad El Mabruk, Majk Rol i Omar Abada.
Cilj Tunisa je da smanje brzinu Portorikancima, i žargonski rečeno da se „pobiju“ sa Iračanima kako bi mogli do drugog kruga.
Mane:
Najviše bi mogao da napravi pritisak javnosti.
Kako Portoriko nema više igrače „zvezdanog“ kalibra, a Iran se gleda kao neko ko može da se savlada u Tunisu svojim momcima već crtaju put dalje, iako do sada nemaju ni jednu pobjedu na velikim prvenstvima.
Igrači su srčani, ali im nedostaje kao timu nastupa u velikim klubovima, i velikim klupskim takmičenjima (ako se izuzmu Mežri i Rol).
Bonus video:
