Nacija koja stoji iza osnivanja FIBE, košarkaška filzofija koja se mijenjala od granitne odbrane, do brze ofanzivne košarke sa dosta šuteva.
U prvim predratnim godinama (prije Drugog svjetskog rata) Italijani su stigli da se okite srebrom u Litvaniji 1937. godine (izgubili samo poen prednosti).
Nakon kraja rata, Italija je imala najgori period svoje košarke koji je trajao 20 godina.
„Azuri“ su propustili skoro sva veća prvenstva, a ako bi izborili plasman završavali bi u donjem dijelu tabele.
Izuzetak je 1960. godina i OI u Rimu. Godina kada je svijet imao prilike da se upozna sa legendarnim američkim košarkašem Oskarom Robertsonom, Italija je uspjela da turnir završi kao četvrtoplasirana.
Situacija se mijenja iz korijena kada ekipu preuzima Đankarlo Prima 1969. godine. Kako je kao igrač proveo u reprezentaciji period koji je bio sušan, i u kojem su Italijane redom svi dobijali, bek iz Rima odlučuje od Italijana da napravi prije svega defanzivne specijaliste.
Punih 11 godina je Primo trenirao selekciju „Azura“ i u tom periodu Italija se vratila na mapu svjetske košarke. Dvije bronze na evropskim prvenstvima, dva četvrta mjesta na mundobasketima, jedno četvrto mjesto na OI u Minhenu 1972. godine.
Primo je u reprezentaciju uveo i mlade igrače koji su bili zalog za budućnost italijanske košarke, prije svih, tada mladog golobradog mladića iz Alana di Pjave (okolina Venecije), koji će da postane strah i trepet reketa u godinama koje dolaze i čija će igračka karijera trajati skoro 30 godina, Dina Menegina.
Italijanski košarkaški savez je napravio sjajnu predaju selektorske palice, takvu da košarka nije trpjela, pa je Prima na klupi naslijedio Alesandro „Sandro“ Gamba.
Ako je Primo od „Azura" napravio defanzivnu mašinu, Sandro je nadogradio i na ubojit napad i sa njim počinje košarkaša rapsodija Italijane.
Inicijalna kapisla za razvoj napadačke filozofije Italijana bila je pojava beka/krila Kantua Antonela Rive.
Uz svo poštovanje ka brojnim legendama italijanske i svjetske košarke koji su došli do reprezentativnog dresa Italije, boljeg šutera tim „azura“ nikad nije imao.
Popularni „Nembo Kid“ terorisao je protivničke odbrane, pogađao iz svih pozicijia, svih akcija, bio je enigma za protivničke odbrane.
Njegovih 3.785 poena za nacionalni tim i dalje čine ljestvicu koju teško da će neko da dostigne u skorije vrijeme (od aktivnih igrača, Marko Belineli je na nekih 1.700 poena).
U Gambovom sistemu pored Rive odlično su se uklopili i Pjerluiđi Marcorati, Renato Vilalta, Renco Bariviera i već pomenuti Dino Menegin.
Imala je Italija kasnije sjajne generacije, čak i sa solidnom NBA reputacijom, ali jači sastav od ovog perioda nikad nisu imali.
Već na OI u Moskvi 1980. godine Italija osvaja srebro. U finalu gube od tadašnje Jugoslavije i tada se i rađa rivalstvo sa jugoslovenskom košarkom.
Na Evropskom prvenstvu u Francuskoj 1983, Italijani demonstriraju svoju silu i bez poraza završavaju turnir kao prvi.
Nakon uspješnog perioda Sandra Gambe uslijedila je nova kriza, sve do 1991. godine kada u sopstvenoj organizaciji Italijani osvajaju srebro u duelu upravo sa tadašnjom Jugoslavijom.
Poptom je uslijedio period Etorea Mesine, koji je u rosteru reprezentacije imao Karltona Majersa i Gregora Fućku.
Italijani osvajaju jedno srebro ne EP 1997. godine (poraženi od Jugoslavije u finalu, iako su je pobjedili u grupnoj fazi).
Da je Francuska talična za „azure“ pokazala je 1999. godina kada, tim tada predvođen Bogdanom Tanjevićem stiže do svog drugog zlata. U polufinalu savladan je „arhineprijetelj“ Jugoslavija.
„Mi smo sada dominantni, kreće doba naše dominacije, mi smo nova Jugoslavija evropske košarke“, kazao je tada Karlton Majers.
Ipak od tada Italija nije napravila značajniji rezultat sem 2004. godine kada su igrali finale OI igara u Atini, gdje su doživjeli ubjedljiv poraz od Argentine.
Italija je propustila tri zadnja turnira Olimpijskih igara, pa je cilj Mundobasketa odlazak na OI u Tokiju.
Ekipa je povjerena Romeu Saketiju (dugo je stojao kao trener iza projekta Dinamo Sasarija), koji u Kinu vodi prije svega potentnu šutersku ekipu, sa Galinarijem i Belinelijem kao prvim zvijezdama.
Sem Srbije, Italijani su jači objektivno od Angole i Filipina, pa prolazak u drugi krug bi trebao da bude zagarantovan.
Prva zvijezda tima: Marko Belineli
Jeste Danilo Galinari veće ime, i statistički bolji igrač ali kad je reprezentacija u pitanju Belineli igra srčanije, i opšti je utisak da se više „daje“ timu Azura.
Jedan od elitnih šutera (NBA nivoa) koji je kroz karijeru znao da bude „oružje X“ jednog Grega Popoviča i San Antonio Sparsa, kojima se protekle sezone ponovo vratio.
Prednosti
Italija uz tim SAD-a ima vjerovatno jedan od najbržih i šuterski najpotentnijih ekipa. Galinari, Belineli, Dela Vale, Haket, iskusni Đentile i Datome.
Italijani imaju potencijala bukvalno svakome da zagorčaju život i ni jedna ekipa nije apsolutni favorit protiv njih. Ako samo polovina nabrojanih igrača ima dobar šuterski dan protivnik će morati dobro da se pomuči da uzme skalp Azurima.
Mane
Povreda Nikolo Melija ostavila je Italiju bez ikakvog igrača koji bi mogao da pokrije centarku poziciju. Novi NBA igrač se nije oporavio od povrede koljena i tako je „Azure“ ostavio bez klasične petice (pozicija koju je pokrivao, iako je kroz karijeru igra i krilnog centra).
Italija će zato imati problema u skoku što se već pokazalo na pripremnim turnirima protiv ekipa kao što je Rusija. Tu poziciju pokriva će prinudno naturalizovani Džef Bruks, koji je cijelu karijeru igrao poziciju krilnog centra.
Bonus video:
