Budućnost je godinama jedan od najboljih košarkaških klubova u regionu, bila je šampion SR Jugoslavije, osvajač ABA lige, ali sve je nekako pokrenula nezaboravna nikšićka noć 3. marta 1996. godine.
U nezaboravnom finalu Kupa nekadašnje države "plavo-bijeli" su tada "zatrpali" koš Partizana (126:115), predvođeni kapitenom Gavrilom Pajovićem ubacili su 20 trojki iz 35 pokušaja i prvi put u istoriji osvojili jedan od velikih trofeja.
Pamte se trojke, fanatičnost i jedinstvo ekipe Živka Brajovića, ali i atmosfera sa tribina Sportskog centra Nikšić koje danas na našim sportskim događajima skoro pa da nema.
"Prvo se sjetim te fantastične atmosfere tokom tih dana u Nikšiću. Imali smo veliku podršku navijača iz Podgorice, ali i iz Nikšića. Pamtim kolone automobila, kombija i autobusa koji su išli prema Nikšiću. Vladala je velika euforija, iako objektivno nijesmo bili među favoritima", prijsetio se dešavanja od prije 30 godina Gavrilo Pajović, danas sportski direktor Budućnosti.
"Plavo-bijeli" nisu bili favoriti, ali tada na terenu to nije bilo važno.
"U finalu smo, u takvoj atmosferi, pobijedili velikog rivala kao što je Partizan, koji je tada bio kvalitetnija ekipa. Posebno mi je u sjećanju ostalo gromoglasno navijanje ogromne grupe Varvara iza naše klupe. Najviše mi je u sjećanju ostala upravo ta atmosfera i euforija koja je tih dana vladala, kako u Nikšiću, tako i širom Crne Gore, posebno u Podgorici, odakle su navijači masovno dolazili na utakmice", dodao je Pajović.
Crnogorska Budućnost
Još jedna stvar iz tog finala u današnjoj košarci je praktično nezamisliva.
"Igrači i kompletan stručni štab bili su iz Crne Gore. Takvo je bilo vrijeme – domaćim snagama smo mogli da osvojimo značajan trofej u tadašnjem Kupu Jugoslavije. To je bilo izuzetno jako takmičenje u kojem su učestvovali Beočin, Crvena zvezda i Partizan, a mnoge ekipe nisu ni uspjele da se plasiraju na završni turnir. Devet nas je bilo iz Podgorice, uz Čeda Mudrešu sa Cetinja, Dragana Tomovića iz Mojkovca i Vlada Šćepanovića iz Kolašina. Stručni štab činili su Živko Brajović, Zvezdan Mitrović, profesor Vlado Đuričković, doktor Žarko Mićović i fizioterapeut Saša Čarapić. Igrački kadar, stručni štab i rukovodstvo bili su iz Crne Gore, što je tom trofeju dalo poseban značaj. Danas bi tako nešto bilo teško izvodljivo, ali tada se pokazalo da je moguće osvojiti tako veliko takmičenje", objasnio je Pajović.
Dragan Vukčević, Vlado Šćepanović i Pajović zajedno su u finalu ubacili 89 poena.
"U polufinalu smo igrali težak meč protiv Beočina, a finalnoj utakmici je posebnu draž dala rekordna šuterska partija - pogođeno je 20 trojki iz 35 pokušaja. Obje utakmice sam odigrao sa ozbiljnom povredom, ali sam stisnuo zube i izdržao. Za mene lično, ali sigurno i za druge, s obzirom na to da sam u Budućnosti od 1985. godine, uz kratke epizode u drugim klubovima, to je jedan od najznačajnijih trofeja u istoriji kluba – prvi trofej. Sjećam se i euforije po povratku u Podgoricu, gdje smo bili dočekani kao heroji svog grada. Nema veće nagrade od toga", priča Pajović.
Ponosan što sam dio i te Budućnosti i ove kakva je danas
Koliko je nekome ko je dijete Budućnosti značio taj pehar nije teško zaključiti.
"Budućnost je, uz moju porodicu, obilježila čitav moj život. Ne samo košarkaški klub – kao dijete iz dijela grada Preko Morače svakodnevno sam išao da gledam utakmice fudbalskog kluba, koji je bio perjanica. Prelazio sam Viseći most, gledao mečeve sa čuvenog 'stajanja', često i sa 'borova'. Pratio sam i rukomet, boks… Budućnost je, poslije porodice, najvažniji dio mog života. Dao sam mnogo klubu, kao i on meni. Kada bih opet birao, izabrao bih isti put."
Kup u Nikšiću je na neki način postavio temelje.
"Trofej Kupa je sigurno uticao da Budućnost bude ovo što je danas, ali ne samo to. Tu je i 1980. godina i ulazak u Prvu jugoslovensku ligu, zatim prvo učešće u Kupu Radivoja Koraća, koje je Budućnost izborila, pa već spomenute 1996. i 2000. godina i osvajanje prvenstva Jugoslavije, kao i ABA liga. To su uspjesi koji se pamte", rekao je Pajović.
Naglasio je da svoju misiju u klubu i dalje vidi.
"Želim da dam doprinos kao neko iz 'stare garde', kroz svoje razmišljanje o životu i košarci. Moja misija je da predstavljam sve ljude koji su od 1980. pa i ranije održavali Budućnost, a nije bilo lako. Bio sam tu i kada se putovalo vozovima i autobusima po nekoliko dana, bez stipendija. To je Budućnost koja je morala da postoji da bi danas bila ovakva – savremena, evropska, organizaciono i finansijski stabilna. Ponosan sam što sam bio dio i te Budućnosti i ove kakva je danas. Moja misija je da i dalje budem tu kao rođeni Podgoričanin i da predstavljam Budućnost u najboljem mogućem svjetlu", zaključio je Pajović.
Za Budućnost su tada igrali Vlado Šćepanović, Gavrilo Pajović, Dragan Tomović, Čedo Mudreša, Igor Đaletić, Petar Popović, Aleksandar Ivanović, Darko Ivanović, Mirko Simović, Dragan Vukčević i Miomir Mugoša.
Bonus video:
