Između knjige i reketa: nasljeđe Duško Vujošević koje se i dalje mjeri

Postoje treneri koji prave sisteme i oni koji prave rezultate.

Rijetki su oni koji mijenjaju način na koji igrač razmišlja. Duško Vujošević je pripadao toj trećoj, najrjeđoj kategoriji.

Kod njega se nije postajalo igrač samo kroz trening. Postajalo se kroz proces. I taj proces nije počinjao sa loptom. Počinjao je sa knjigom.

U vremenu kada se košarka mjerila brojem ponavljanja, minutima u sali i fizičkom spremom, on je tražio nešto što se ne vidi na prvi pogled. Tražio je širinu. Tražio je razumijevanje. Tražio je da igrač nauči da misli.

Nije bilo dovoljno da se odradi trening. Moralo je da se čita, da se razumije, da se sjutra dođe i razgovara o tome. Ne kao formalnost, nego kao dio ličnog razvoja. To nije bilo dodatno, to je bilo obavezno.

Možda je baš u tim tihim trenucima, van terena, nastajala razlika. U rečenicama koje su igrači podvlačili, u mislima koje su nosili na trening, u načinu na koji su počinjali da gledaju igru - ali i sebe.

"Čovjek postaje ono o čemu razmišlja", James Allen.

"Nismo ono što nam se dešava, već ono što odlučimo da postanemo", Carl Jung

Takve misli nisu bile slučajne. One su bile alat. Tihi trening koji traje duže od svakog napada i svake odbrane.

Danas, kada kroz rad u centru za testiranje sportista mjerimo kognitivne sposobnosti - brzinu reakcije, donošenje odluka, fokus - jasno vidimo koliko takav pristup ima smisla.

Mladi igrači sa slabijim rezultatima, nakon perioda čitanja kao stimulusa, za 45 dana prave ogroman iskorak. Testovi to potvrđuju.

Ali Duško Vujošević nije imao testove. Imao je viziju. Imao je osjećaj za ono što igrač može da postane, a ne samo za ono što jeste u tom trenutku.

Kao mlad trener imao sam privilegiju da posmatram dio tog procesa. Treninge, individualni rad, komunikaciju. Ono što se vidjelo sa tribina bilo je samo površina. Pravi rad se dešavao u detaljima, u razgovorima, u zahtjevima koji su išli daleko izvan terena.

Svi koji su bili blizu toga i živjeli tu vrstu opsesije košarkom, izašli su iz tog sistema drugačiji. Ne samo kao treneri, nego kao ljudi koji drugačije gledaju igru. Mi ostali smo mogli samo da naslutimo.

I upravo tu počinje njegova druga, često zanemarena uloga - stvaranje trenera.

Kroz njegove igrače, kroz način na koji ih je učio da razmišljaju, nastavio je da živi jedan sistem koji nije zapisan, ali se prepoznaje. U disciplini. U detaljima. U odnosu prema igri. To nije kopija. To je nasljeđe.

Posebno mjesto u tom nasljeđu imaju visoki igrači. Rad sa centrima nikada nije bio samo stvar tehnike, to su drugačije glave. Drugačiji osjećaj igre. Drugačiji način na koji doživljavaju pritisak i odgovornost. Mnogi treneri to nikada ne uspiju da razumiju.

On jeste.

I zato su njegovi centri rasli ne samo fizički, nego igrački i mentalno.

Predrag Drobnjak - primjer igrača koji je kroz njegov sistem dobio jasnoću u igri leđima, ali i sigurnost u donošenju odluka;

Nikola Peković - gotovo školski primjer kako se sirova snaga pretvara u kontrolisanu dominaciju. Njegov napredak nije bio slučajan, bio je vođen;

Kosta Perović - igrač koji je kroz sistem dobio strukturu i razumijevanje svoje uloge;

Slavko Vraneš - specifičan profil koji je tražio poseban pristup, i upravo je kroz taj pristup napravio iskorak;

Đuro Ostojić - možda i najbolji primjer koliko može da se napreduje kroz rad, disciplinu i jasno vođen proces.

Zajedničko za sve njih nije samo napredak. Zajednički je način na koji su do tog napretka došli. Kroz sistem koji ih je tjerao da razumiju igru. Kroz zahtjev da budu prisutni, fokusirani, uključeni - ne samo tijelom, nego i umom.

I zato danas, kada gledamo rezultate testiranja, kada analiziramo razvoj mladih igrača, dolazimo do nečega što je on znao bez ijednog mjernog instrumenta:

Da igrač koji čita, razmišlja i razumije - vidi igru prije drugih. Igra sporije u glavi, a brže na terenu.

U vremenu kada se sve ubrzava, kada se traže instant rješenja i prečice, njegov pristup djeluje gotovo suprotno od svega što je moderno. Ali rezultati ga i dalje potvrđuju. Ne samo kroz igrače koje je stvorio. Nego kroz ljude koje je oblikovao. I kroz sistem koji i danas, tiho, nastavlja da živi.

Jer ono što je izgrađeno između knjige i reketa - traje duže od svake utakmice.

Autor Marko Rajović, magistar sportske medicine