doček koji je podijelio crnu goru

Sport u mulju politike

Izuzetan uspjeh Petra Liješevića ostao u sjenci podjela i dokazao koliko se društvo u Crnoj Gori polarizovalo

13182 pregleda 159 reakcija 86 komentar(a)
Nekad je bilo ovako: Doček Marije Vuković nakon svjetskog zlata 2010. godine, Foto: Savo Prelević
Nekad je bilo ovako: Doček Marije Vuković nakon svjetskog zlata 2010. godine, Foto: Savo Prelević

Scena prva - Aerodrom Podgorica, 2. avgust 2010. godine, doček Marije Vuković nakon osvajanja titule juniorske prvakinje svijeta u skoku uvis u kanadskom Monktonu. I samo dvije, crnogorske zastave - jednom ogrnuta ona, drugom njen mali brat. Sa stilom, bez ikakvog barjačenja i prisvajanja tuđih uspjeha.

Scena druga - 24. april 2021, isto mjesto, dolazak Petra Liješevića nakon srebra na Svjetskom prvenstvu za mlade u boksu. Crnogorske zastave nigdje. Samo trobojke koju priznaju Srbi u Crnoj Gori, nekoliko sa četiri ocila i bar jedna države Srbije. I poruke „Njegoševa Crna Gora”, „Kosovo je srce Srbije” (sa sve mapom Srbije i Kosova u bojama srpske zastave). I prvaci DF-a u prvim redovima, da sport uvuku u mulj politike, da po ko zna koji put pokažu koliko se društvo dodatno polarizovalo za ovu deceniju, podijelilo na „naše” i „njihove”, ko god to bio.

Nije to, nažalost, ništa novo u Crnoj Gori. I DPS je godinama (zlo)upotrebljavao sportiste, koji su godinama promovisali i partiju i NATO alijansu, ali su se sve granice ukusa prešle nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti krajem 2019. godine i litijama koje su se rasplamsale kroz državu. Od tada i jedna i druga strana sportiste svjesno guraju u svoje blato, pod plaštom borbe za nekakvu evropsku, komitsku ili Njegoševu Crnu Goru, srpsku Spartu, crkvu i ko zna šta već.

U vrtlog strasti su upale i rukometašice, koje su nakon fenomenalnog rezultata i izborenog plasmana na Olimpijske igre u konkurenciji Norveške i Rumunije dale sebi oduška i previše „branile” Crnu Goru od zemljaka. Ništa, međutim, nije izazvalo podjele kao uspjesi 18-godišnjeg Budvanina.

Umjesto da ga cijela država slavi i nada se da bi jednog dana mogao da krene stopama Dejana Zlatičanina (kojeg je, uzgred, nakon osvajanja najprestižnije titule u svjetskom boksu - šampionskog pojasa u WBC verziji, dočekalo manje ljudi i sa čistijom emocijom), njegovi rezultati su podijelili Crnogorce na dva dijela - jedni ga idolizuju, drugi mrze.

Zlatičanin
foto: Filip Roganovic
Liješević
foto: facebook.com/slaven.radunovic

Nije on kriv, jer je tek punoljetan, ali je neko iz porodice ili iz Bokserskog saveza - predsjednik Aleksandar Klemenko, selektor Boško Drašković ili njegov trener Nikola Ružić - morao da ga upozori da na defile pred početak šampionata u Kjelceu može da izađe samo u opremi sa zvaničnim simbolima države koju predstavlja, a da lične afinitete ostavi po strani. Ovako, pojavio se sa maskom u bojama trobojke, tj. zastave koja je u srcu većine Srba u Crnoj Gori.

I umjesto da se piše o sjajnim izdanjima u ringu i priča kako mu je ukradena zaslužena titula, mladi as BK Budva je postao vijest zbog potpuno pogrešnih razloga. Nije Liješević ni prvi ni posljednji Srbin koji nastupa za Crnu Goru, ali nikome nije palo na pamet da išta stavi ispred svoje prve, valjda i jedine države.

Reći će crnogorski Srbi da on ima pravo na to, dizati ga u nebo, ali samo neka se zapitaju šta bi radili da je Fatos Bećiraj, kao kapiten Crne Gore, izašao na teren sa nekim albanskim obilježjem? Ili da je neko na slavlja rukometašica donio zastave BiH i Albanije, tj. vaterpoliste ogrnuo hrvatskim? A to bi bilo potpuno isto, zar ne?

Preporučujemo za Vas