olimpijske igre

Vladimir Gojković: „Izlizalo” se srebro, valjalo bi da se obnovi

Vladimir Gojković peti put na Igrama – drugi put kao selektor, nakon što je tri puta bio kao igrač, a prvi put je, još 2004. godine u Atini s reprezentacijom Srbije i Crne Gore osvojio srebrnu medalju

9465 pregleda 4 komentar(a)
Vladimir Gojković, Foto: Aleksandra Krupanič
Vladimir Gojković, Foto: Aleksandra Krupanič

Od specijalnog izvještača "Vijesti"

Ovo je definitivno najbolji osjećaj, ponovo sam ga doživio i ponovo uživam!

To je prva reakcija Vladimira Gojkovića na pitanje da li poslije toliko godina od prvog olimpijskog nastupa osjeća istu emociju.

Gojković je jedini crnogorski sportista koji je aktivni učesnik pet Olimpijskih igara - tri puta je bio olimpijac kao igrač, u Tokiju će drugi put kao selektor voditi “ajkule”.

“Sport je pun lijepih trenutaka i uspomena, ali i mnogo odricanja i stresa. Nakupi se to, ali kad nešto voliš onda razmišljaš samo kako dalje i kako da, u konkretnom slučaju, dođeš na još jedne Olimpijske igre. Ovo su moje druge na funkciji selektora, iskusniji sam pet godina u ovom poslu, važna je to stvar”, kaže Gojković.

Sve je počelo prije 17 godina u Atini, kao član selekcije SCG, jedne od najjačih, ako ne i najjačoj koju je svijet ikada vidio.

Sigurno najjača koja nije osvojila zlato.

“To je najbolja ekipa u kojoj sam igrao, sve as do asa. Ja sam bio mlad igrač, bilo je teško izboriti se za mjesto među 13 u takvoj konkurenciji. Izgubili smo finale od Mađarske, na neobjašnjiv način. Taj poraz pamtim, kao i najbolniji poraz u mojoj karijeri, u Pekingu četiri godine kasnije, s Crnom Gorom, takođe od Mađarske, ali u polufinalu. Prošle su godine, ali osjećaj je isti - sve nam se bilo otvorilo, vodili smo, igrali bolje, u finalu bi rival bila selekcija SAD. Da smo crtali, ne bi nacrtali bolju šansu. Kako smo izgubili, to je za anale, na kraju četvrti…”, priča Gojković.

Ipak, s ove vremenske distance, svjestan je da olimpijsko srebro, koje je osvojio na debitantskom nastupu, ima veliki značaj.

“Kasnije sam shvatio koliko je teško uzeti medalju, bilo kakvu. Imam tu jednu, ‘izlizala’ se, valjalo bi da se obnovi”, uz osmjeh kaže Gojković.

Oprezan je po prirodi, ne razmeće se izjavama, skromno sve to zvuči, što je potpuno suprotno od onoga koliko zna o vaterpolu.

A kada, pa i između redova, pomene medalju, jasno je da se nešto “kuva”.

“U Riju smo prije četiri godine došli do polufinala, ali nijesmo igrali dobro, kao recimo u Londonu četiri godine ranije. Možda sam i ja mogao bolje tada, ali kažem - iskusniji sam sada, tada sam bio na početku. Ipak, više od svega za optimizam je to što smo uradili u posljednjih godinu i po, kako smo igrali, kakve smo rezultate imali i činjenica da nas niko nije nadigrao i kada bi nas pobijedio. Imamo čemu da se nadamo.”

Gojković je čovjek vaterpola, 24 sata posvećen svom poslu, nakon što je tokom igračke karijere važio za vrhunskog profesionalca…

“Šta me drži uz vaterpolo? Bez emocije i strasti nema sporta, uostalom ni u jednom poslu ne možeš da budeš uspješan ako ne voliš to što radiš. Vaterpolo je i moj život i moj posao. Prekinuo sam rano igračku karijeru, jer sam tako želio i jer sam mislio da je pravo vrijeme za novu vaterpolo priču”, ističe Gojković.

Da ne postoji podrška porodice, ne bi mogao da bude tako posvećen…

“Ili sam na bazenu, a kad sam kod kuće - onda sam za lap-topom. Često odgovaram samo sa ‘da’ ili ‘ne’, samo sam fizički prisutan. Ali, imam razumijevanje najbližih i najdražih, to je osnova svega i zato mogu da se posvetim vaterpolu. Ipak, teško da ću ikad više doći u situaciju da radim dva posla, nakon što sam tri godine bio i trener Jadrana i selektor Crne Gore. To je već bilo previše.”

Vlado živi vaterpolo, a njegovi nasljednici su, čini se, već odabrali isti put.

“Strahinja ima 14 godina, talentovan je, a što je najvažnije obožava vaterpolo i ima priliku da se razvija u Jadranu, gdje se odlično radi s mlađim generacijama. Vukašin ima 11, mlađi je, i on je krenuo tim putem, vidjećemo, na početku je. Ne idem na njihove treninge, znam da imaju sve uslove, da imaju stručnu podršku, pratim ih krajičkom oka”, zaključuje Gojković.

Crnoj Gori je potreban strateški pristup sportu

Gojković je sa selekcijom Crne Gore osvojio evropsku bronzu i zlato u svjetskoj ligi, ali najponosniji je na nešto drugo.

“Kad vidim samo koliko je igrača koje sam na početku karijere vodio u Jadranu došlo i prošlo kroz reprezentaciju, stvorilo reputaciju, to me čini veoma srećnim. Sljedeći korak bi trebalo da bude osvajanje medalja”, kaže selektor “ajkula”, ali napominje:

“Ogroman je uspjeh za Crnu Goru što ima ovoliko sportista na Olimpijskim igrama, a vidim da neko to omalovažava… To je strašno. Iza toga je veliki talenat, ogroman rad, niko ništa ne poklanja. Nedavno su japanski mediji pisali o nama tako da su naglasili da je čudo da Crna Gora s jednim bazenom ima vaterpolo selekciju na Igrama. Pa, rukometašice, njihovo srebro iz Londona – to je podvig, to je čudo. Sada je Marija Vuković skočila olimpijsku normu, kakav je to samo rezultat… Nadam se da će sve to konačno natjerati sve da se ozbiljnije radi na strateškim interesima i ciljevima crnogorskog sporta, koji, nažalost, još nijesu razvijeni, a godine prolaze”, ističe Gojković.

Preporučujemo za Vas