olimpijske igre

Marija i Milivoj - njihov rezultat mora da bude nagrađen

Od sporta kojim se bave ne mogu da žive, a kada jednog dana prestanu da rade to što vole i najbolje znaju, njihovi životni problemi tek će početi

42530 pregleda 757 reakcija 96 komentar(a)
Od nje su samo četiri skakačice imale bolji rezultat u finalu: Marija Vuković, Foto: Reuters
Od nje su samo četiri skakačice imale bolji rezultat u finalu: Marija Vuković, Foto: Reuters

Od specijalnog izvještača "Vijesti"

Crna Gora se nije našla na listi zemalja koje su osvojile medalju na Olimpijskim igrama.

Nakon Tokija, a prethodno Rio de Žaneira, jasno je da je srebro rukometašica iz Londona bio podvig i trenutak za istoriju, a ne najava sličnih rezultata.

Zapravo, ko se uopšte i razumije u sport i sportske trendove, tome je odavno jasno koji su dometi naših najboljih sportista u najjačoj konkurenciji, među “dominatorima”, koji se za Olimpijske igre spreme najbolje što mogu, koji sve svoje sportske rezultate u periodu Olimpijade podrede nastupu na najvažnijem takmičenju.

Prosto rečeno - svaki crnogorski sportista koji kao dio tima ili pojedinac izbori plasman na Igre, na osnovu svog učinka, ostvario je ogroman uspjeh.

To što se od vaterpolista i rukometašica očekuje više, uglavnom je posljedica iskrivljene realnosti i navijačkih strasti, koje, istina, “ajkule” i “lavice”, svojim pomalo ishitrenim i emotivnim najavama u medijima, dodatno uzburkaju.

Sportski je, naravno, vjerovati, kakav je to sportista koji u takmičenje i u svaki naredni dan ulazi zadovoljan onim što je bilo juče ili prekjuče. Toga u sportu ne smije i ne treba da bude...

Ponavljati priču o veličini države, širini baze, uskom izboru igrača i igračica - bespredmetno je, ali je utisak da sportski autoriteti sa strane s mnogo više respekta i pažnje uviđaju to da je zemlja od 600 i kusur hiljada stanovnika imala 33 predstavnika u Tokiju, a da oni koji baš i ne znaju gdje je i koliki je Montenegro, s priličnim čuđenjem reaguju na taj podatak.

Pritom ne znaju, recimo, da je cijeli jedan tim sastavljen od igrača iz dva grada s ukupno 50-ak hiljada stanovnika i s, trenutno, jednim bazenom u funkciji. Ili da u cijeloj zemlji postoji samo jedan profesionalni rukometni klub...

Bilo kako bilo, vaterpolisti i rukometašice će nastaviti da se bore na velikim takmičenjima (rukometašice u decembru imaju Svjetsko prvenstvo, vaterpolisti naredne godine šampionate svijeta i kontinenta), nastaviće da se spremaju za napad na Pariz, bez garancija da će i uspjeti.

I oni će biti u fokusu crnogorske javnosti, hvaljeni i kritikovani, možda slavljeni kao heroji, a (nažalost) možda omalovažavani (ne samo) zbog sportskih rezultata.

Nastaviće da se takmiče i u klubovima, nastaviće, na kraju krajeva, i da žive od onoga čime se profesionalno bave.

Ali, šta je s dvoje istinskih junaka crnogorskog predstavljanja u Tokiju? Gdje su oni i šta ih čeka nakon Igara?

Marija Vuković i Milivoj Dukić.

Marija je napravila čudo, samo četiri djevojke na svijetu preskočile su veću visinu od nje u finalu Olimpijskih igara u skoku uvis.

Milivoj je ostvario podvig pobjedom na jednoj od 10 olimpijskih jedriličarskih regata i osvajanjem 17. mjesta u generalnom plasmanu. Taj mladić je treći put u karijeri nastupao na Olimpijskim igrama, svaki put na osnovu svog učinka i truda...

Stizale su čestitke i pohvale, poruke podrške s najviših državnih adresa, koje se u posljednje vrijeme utrkuju ko će prvi i kakvim riječima da se obrati našim sportistima nakon dobrih rezultata i uspjeha, što postaje i degutantno.

Da li su se državni zvaničnici, prije svih oni koji su 30 godina odlučivali o svemu, pa i o sportu, ikada zapitali gdje i u kojim uslovima treniraju, kako žive i koliko Vuković i Dukić zarađuju od profesije kojom se bave? Kao i mnoge njihove kolege iz individualnih sportova?

Neka znaju - od sporta kojim se bave ne mogu da žive, a kada jednog dana prestanu da rade to što vole i najbolje znaju, njihovi životni problemi tek će početi.

Da nemaju stipendije, koje im preko Međunarodnog olimpijskog komiteta obezbijedi Crnogorski olimpijski komitet (isplaćuju se mjesečno, dvije godine prije Igara - 1.500 dolara), koji im, često, i pritekne u pomoć, ne bi imali - možda je pregrubo reći, ali blizu je istine - ni osnovne uslove za život.

Prvo mjesto u jednoj od 10 regata za pamćenje: Milivoj Dukić
Prvo mjesto u jednoj od 10 regata za pamćenje: Milivoj Dukićfoto: Reuters

Priča da u crnogorskom sportu nema mnogo novca jednostavno nije tačna - zna se kako se godinama, pa i decenijama unazad, finansira naš vrhunski klupski sport i kakva je “dogovorna ekonomija” u pitanju. I ne samo vrhunski, već i klupski sport koji je na najnižim granama, poput fudbala. Zar nije paradoks da o mjesečnim primanjima velikog broja fudbalera iz crnogorskih klubova, crnogorski olimpijci iz pojedinačnih sportova, pa i naši najistaknutiji predstavnici, mogu samo da sanjaju.

Možda će njihovi rezultati u Tokiju promijeniti svijest i onih koji ulažu novac u (klupski) sport - formalno u vidu sponzorstava, a suštinski se ponašavši kao vlasnici - da makar mali dio odvoje za one koji se nalaze na marginama, a rade velike stvari. Njima bi i to bilo mnogo.

Marija Vuković i Milivoj Dukić možda nikada neće uzeti medalju s najvećih takmičenja, konkurencija u njihovim sportovima je zastrašujuća, a njihov sportski razvoj bio je ograničen nedostatkom sistemske podrške.

Zato bi država (zašto država - zato što je sportski budžet direktno vezan za državni) trebalo da prepozna ono što su njih dvoje uradili na Olimpijskim igrama i garantuje im stabilan život i sportski put, ali i miran početak “novog” života kada završe karijere.

Tako bi se poslala poruka i mlađima (Kristini Rakočević, Bojani Gojković...) da nastave da se bore i da rade na sebi, da ne odustaju i ne posustaju, jer će njihov trud i njihovi budući olimpijski nastupi biti cijenjeni i nagrađeni.

Kako - neka se nađe način. Ko zamjeri - neka zamjeri. Oni su to zaslužili.

Preporučujemo za Vas