NAJLJEPŠI SPORTSKI DOGAĐAJI U SC "MORAČA" (9)

Ostvaren san svih generacija

Gostovanje evropskih košarkaških velikana u Podgorici vraća nas u prošlost i budi uspomene na sve one lijepe trenutke koje smo proveli u podgoričkom bastionu i hramu sporta navijajući za rukometašice i rukometaše, košarkaše i košarkašice, boksere, odbojkaše, karatiste. Zbog toga narednih dana na portalu "Vijesti" čitajte priče posvećene najljepšim sportskim događajima održanim u Sportskom centru "Morača" od njegovog otvaranja, 25. maja 1980. godine..
217 pregleda 1 komentar(a)
Dragan Adžić, ŽRK Budućnost finale LŠ 2012, Foto: Savo Prelević
Dragan Adžić, ŽRK Budućnost finale LŠ 2012, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 29.01.2019. 10:13h

Puno velikih trenerskih imena prodefilovalo je kroz Ženski rukometni klub Budućnost, ali ako se nekome pomenu podgoričke rukometašice, asocijacija na klupu po pravilu je samo jedna - Dragan Adžić, pod čijim vođstvom je klub pokorio Evropu, ostvario najveće rezultate u istoriji i postao velikan svjetskog rukometa.

Temelje je udario Vinko Kandija, zahvaljujući njemu ženski rukomet postao je pokret u Podgorici, iznjedrio velike zvijezde i olimpijske šampionke, a ciklus je zaokružio Adžić, jer su generacije koje je on predvodio dosanjale san svih generacija kluba.

Taj san ispunjen je 13. maja 2012. godine, kada je Budućnost savladala mađarski Đer rezultatom 27:25 i prišila prvu od dvije zvjezdice namijenjene prvaku Evrope. Bila je to jedna od najvećih utakmica odigranih u “Morači”, po rezultatima vjerovatno i najveća.

"Sigurno da je to najvažnija utakmica. Posebno zbog toga što postoji storija o tome koliko smo polufinala izgubili. Stalno smo bili u evropskom vrhu u Ligi šampiona, a nikako nismo uspijevali da preskočimo i tu stepenicu. Zbog toga je i utakmica protiv Larvika, 9. aprila te godine, možda i jednako važna zbog toga što je to bilo 7. polufinale, pa smo ga konačno prošli. Bila je, takođe, sjajna atmosfera. Ali, finale je finale, sama dodjela pehara i sve što se dešavalo je nešto što tu utakmicu čini posebnom i sigurno najznačajnijom u Sportskom centru “Morača”, a posebno kada je ženski rukomet u pitanju", kaže za “Vijesti” Adžić, koji će narednog juna proslaviti 20 godina otkako se bavi trenerskim poslom.

“Moraču” su punile rukometašice, ali ne samo one, već i košarkaši, bokseri, kik-bokseri, odbojkaši, karatisti... Ali ženski rukomet je uvijek imao neku svoju publiku.

"Stvarno mislim da Podgorica ima sjajne poznavaoce rukometa među navijačima i publikom. Naša tradicija ili stvaranje velike Budućnosti - mi smo klub koji ima najviše učešća u Ligi šampiona, najviše bodova itd. - to je sve činilo i publiku edukovanijom za rukomet i rukomet činilo popularnijim. Naša publika od 1982. ili 1983. puni dvoranu, prati ženski rukomet i ne postoji vrhunska svjetska igračica koja nije bila u Sportskom centru “Morača”, pa se to odrazilo i na podršku, ali i na stvarno poznavanje rukometa. Mislim da imamo najedukovaniju publiku. Drago mi je da se to prenosi s generacije na generaciju, da su ljudi gledali utakmice rukometašica osamdesetih, devedesetih, pa dvijehiljaditih, a sada i njihova djeca, pa i unučad gledaju ženski rukomet u Sportskom centru, što je velika stvar", ističe Adžić.

Kada su u Podgoricu dolazile igračice sa strane (neke od njih ostale su da žive ovdje), uvijek je Budućnost bila iznad svega. Jednostavno, one su se uklapale u klub, nikada se klub nije prilagođavao bilo kojoj igračici, ma kolika zvijezda ona bila.

"Svaka igračica koja je dolazila, prihvatala je naša pravila ponašanja. Budućnost je i njima bila prije svega i iznad svega, a to je i publika znala da prepozna. Sve djevojke koje su se rodile u Srbiji, a potom igrale za Crnu Goru i Budućnost, uvijek su imale sjajnu podršku publike, a tako je bilo i sa svim ostalim igračicama. Publika je prepoznala njihovu posvećenost našem klubu, poštovanje naše tradicije, vrhunskih rezultata i odnosa. Ali u svim tim generacijama, što je vrlo bitno, bio je zavidan broj glavnih igračica koje su iz naše škole ili iz Crne Gore i onda se to samo nadograđivalo tim vrhunskim igračicama koje su ostavljale svoj pečat. To je pratilo jedno drugo. Ponavljam, uvijek su se te igračice uklapale u naš sistem, u našu projekciju. Počev od generacija kad su došle prve Ruskinje, kad je Rade Đurđić uspio da izvuče prve vrhunske igračice iz sistema koji im nije dozvoljavao da odlaze u inostranstvo, pa do igračica koje smo dovodili posljednjih godina. To su bila vrhunska imena i one su ostavljale svoj pečat, ali su se sve znale da dolaze u veliki klub kojem treba da daju svoj doprinos i koji treba da cijene iznad svega".

Odnos Adžića prema klubu je takav da ne čudi što je sa njim dosegao vrhunske rezultate, a onda ih ponavljao iz godine u godinu.

"Svaki dan sam iskreno zahvalan što sam dio ove Budućnosti. Otkako sam postao trener Budućnosti, svaki dan živim sa posebnom zahvalnošću i sa posebnim odnosom prema klubu. Imam specifičan odnos prema klubu i meni je strašna satisfakcija što mogu da budem tu, da mogu da dolazim sada i u ovaj renovirani Sportski centar, kao što sam dolazio i u onaj prvi, sa zelenom podlogom. To mi stvarno puno znači. Drago mi je da je Budućnost sada evropski i svjetski brend u kojem je puno mladih djevojaka izraslo u fenomenalne igračice i fenomenalne osobe i ostvarilo sebe kroz Budućnost, a Budućnost dala puno i Crnoj Gori.

Reprezentacija Crne Gore je upravo na toj osnovi ostvarila velike rezultate, uključujući olimpijsko srebro i evropsko zlato...

"Upravo na toj osnovi. I sada je značajna povezanost, to je jedino što može da nas održi - jaka Budućnost daje jaku reprezentaciju. To je neminovno. Prostor koji dobijaju mlade igračice je nešto što nas održava na ovom nivou, što je svima čudno s obzirom na izuzetno malu bazu.

Mi smo rezultatima samo pratili ljude koji su sjajno vodili klub

Pomenuli smo tri imena (Adžić, Đurđić i Kandija), ali spisak zaslužnih za sve velike rezultate znatno je duži i seže do vremena prije dolaska Vinka Kandije.

"Prije Vinka bili su Dujo Đurišić i Mišo Radović. Mišo je malo više radio sa mlađima, a Dujo je vodio ekipu do dolaska Vinka Kandije. Oni su tvorci tadašnje zlatne generacije koju je Vinko prepoznao kao veliki potencijal. Naravno, kao vrhunski trener, sigurno jedan od najboljih u istoriji ženskog rukometa, on je napravio taj prvi korak. Ali trebalo je njega dovesti, trebalo je sve to osmisliti. Mislim da su jako bitni ljudi koji su vodili Budućnost prije i koji je vode u posljednjoj deceniji, koja je nauspješnija i krunisala sve te prethodne pokušaje. Jer, bez pravilnog vođenja i pravilne vizije, vrlo teško bi neki trener mogao da napravi rezultat ili neki vrhunski igrač da se ostvari. Sigurno da su najvažniji momenti kada je Vinko doveden da doda taj vrhunski trenerski kvalitet i učini da rukometašice Budućnosti postanu vrhunske igračice koje su poslije osvajale zlatne medalje za Jugoslaviju, a klub dovele do prvih pehara u evropskim takmičenjima, zatim povratak Bojane Popović i dolazak Predraga Boškovića, koji je imao sjajnu viziju i koji je prije svega veliki rukometni entuzijasta i poznavalac. To se vidjelo kroz sve ove godine i vrhunske poteze koje su vodili ljudi iz kluba. To je, po meni, isto tako značajno u našoj istoriji, a evo u februaru je 70 godina kluba, ti ljudi su sve to morali da nose i iznose do kraja, a svi mi ispod smo to samo mogli da pratimo u datom momentu i iskoristimo da napravimo rezultat", napominje Adžić.

Budućnost se prepoznaje po Adžiću, ali on ne zaboravlja i druge koji su ugradili dio sebe u veliku Budućnost.

"Poslije Vinka, bio je Nikola Petrović, u jednom periodu pomagao je i Miško Popović, pomagao je i Colja Vujović, naravno bio je tu i Duško Milić, a Pero Milošević je dva puta vodio Budućnost. Ipak smo se trudili da imamo i domaće trenere, oni koji su mogli da budu na nivou Budućnosti imali su prostora i šansu i dio su naše istorije. To je plejada vrhunskih trenera koji su stvarno dali sve od sebe, a ja sam imao sreću da mogu da učim od njih, da mogu da radim sa njima i da mi pomažu u razvoju", zaključuje Adžić.

Povezane priče

  1. Tražila se karta više
  2. Legende otvorile vrata „Morače”
  3. Kapiten za sva vremena
  4. Kako je Novoselu vraćen dug
  5. Japanac osvojio „Moraču”
  6. Pajović: Vratila su se neka dobra vremena
  7. Kad su vitezovi vodili glavnu riječ
  8. Ima neka tajna veza...
  9. Podgorica je živjela za finale sa Đerom
  10. Atomski udar iz Titograda
  11. Pare nisu pomagale da se dođe do ulaznice
  12. Mrvaljević: Velike utakmice se igraju u velikim dvoranama
  13. Više od igre
  14. Fanatizam bez granica