Dva dana pred odlazak na Evropsko prvenstvo, nakon posljednjeg treninga u „Morači”, Radmili Miljanić je postavljeno neočekivano pitanje: Osvaja li Crna Gora medalju u Srbiji?
Bila je zatečena, nije željela ništa da obećava. Nakon prijema u vili „Gorica” kod premijera Mila Đukanovića, 24-godišnja Nikšićanka je priznala da je vjerovala u osvajanje novog odličja.
“Duboko u sebi sam vjerovala, spremale smo se za to, ali nisam htjela ništa da obećavam prije prvenstva. Išle smo korak po korak, iz utakmice u utakmice bile bolje i na kraju uzele zlato”, istaklo je desno krilo Budućnosti.
Jedna od pet ljevorukih igračica u reprezentaciji Crne Gore dugo nije bila u pravom ritmu. Ali, kada je bilo najpotrebnije, proradila je - bila je jedna od najzaslužnijih za pobjedu u posljednjoj utakmici grupne faze protiv Španije, a na visokom nivou je bila i u polufinalu i u finalu.
“Dobro je kad je forma išla prema gore, da nije bila obratna situacija”, uz osmijeh kaže djevojka koja nosi broj 2.
Šta je bilo ključno da shvatite da i ova ekipa, bez nekoliko igračica sa Olimpijskih igara, može do ovakvog uspjeha? Da li je to bio onaj meč sa Rumunijom?
“Od starta smo igrale sve bolje, samo smo imale pad protiv Njemačke, rekla bih u pravom trenutku. Bile smo sve kolektivnije, igrale agresivnije u odbrani, u napadu koncentrisanije, bolja nam je bila realizacija, golmanke su bile sve bolje i bolje. Sve su to neki znaci koji su mi davali nadu da će sve na kraju biti kako treba, da se ne bojimo. Pokazale smo psihičku snagu protiv Rumunije, Španije i Mađarske, kada smo imale velike padove, ali smo uspijevale da se vratimo. Tada smo smogle snage da veliku razliku preokrenemo u našu korist”.
Je li vam bilo malo neobično kada ste prešle u „Arenu”, jer još niste igrale u onako velikoj dvorani?
“Jeste, ali smo već igrale u prepunoj dvorani u Danskoj, pred više od 11 hiljada navijača. Ovog puta nije bila baš tako „fulirana” dvorana, ali su nam dodatni motiv i elan dali naši navijači”.
Protiv Srbije je bilo teže nego što su neki mogli da pretpostave. Da li vas je iznenadila Biljana Filipović?
“Stvarno je bila iznenađenje. Sve što je žena šutnula je ušlo u gol, do odlučujućeg momenta. Tada je Soka odbranila kada je bilo najvažnije. Ta mi je utakmica najteže pala, teže i od meča sa Norveškom”.
Nakon svega što ste preživjele tokom šampionata i male rotacije do finala, otkud ste našle snagu za onih paklenih 80 minuta protiv Norveške?
“Otkud snaga? Dovoljno je bilo finale i ta borba za zlatnu medalju. To nas je vuklo”.
Kakva je bila priprema za taj meč? Da li vas je nepravda koju ste doživjele u Londonu nosila tokom utakmice?
“Jeste. Trudile smo se da se isključimo iz svega, da se ne osvrćemo na sudije, da nam sporedne stvari ne bi odvlačile pažnju i trošile energiju. Vjerovale smo da možemo da ih pobijedimo i to smo pokazale. Od 1. do posljednjeg, tog 80. minuta smo bile potpuno koncentrisane. To jeste teško, ali nam je donijelo rezultat, jer je teško da koncentracija 80 minuta bude na nivou kakva je bila naša".
"Zaustavile smo ono što im je lako prolazilo protiv svih ekipa, te njihove „čiste” kontre. Imale su samo dvije, što je stvarno fenomenalno. Sama činjenica da smo igrale finale nije nam dozvoljavala ni sekundu opuštanja. Tog dana nas ništa nije boljelo, iako smo imale dosta problema i povreda. Ma i da smo igrale dva dana, sigurna sam da bismo igrale sa istom koncentracijom, jer smo htjele da pokažemo da smo bolje”.
Majdina povreda mi je teško pala
Poznato je da ste ti i Majda Mehmedović velike drugarice. Kako si se osjećala kada se povrijedila protiv Mađarske?
“Katastrofalno! Okrenula sam glavu, samo sam rekla „kuku” i počela da plačem. Jasna (Tošković) me je tješila, držala mi je glavu i govorila da ne gledam. To je bio pretežak trenutak za mene, ne samo zbog toga što se najbolje slažemo, najviše vremena provodimo zajedno i što smo cimerke. Tako bih se sigurno osjećala da se bilo koja saigračica povrijedila, ali mi je bilo jako teško da baš nju gledam”, kaže Miljanićeva.
Da li si već tada bila svjesna težine njene povrede?
“Znala sam da nije dobro čim ne ustaje, jer je ona veliki borac, može mnogo toga da podnese. Kad sam vidjela da leži, sve mi je bilo jasno. Ušla sam kasnije u igru, ali nisam bila na nivou. To me je skroz poremetilo. Znam i koliko je njoj značilo sve to, počela je utakmicu fenomenalno, odlično je šutirala i bila izvanredna u odbrani. Baš je bila u top formi i žao mi je što je propustila ostatak prvenstva, jer je sigurno imala mnogo toga da pokaže”.
Je li njena povreda bila dodatni motiv vama ostalima?
“Naravno. Mi uvijek igramo najbolje kad nam je najteže, sigurno je da smo željele da nadomjestimo taj nedostatak i usrećimo i nju i nas”.
Kad ne može šut, rješenje je cepelin
Crna Gora je na atipičan način ovjerila povjedu protiv Španije - nakon tajm-auta Dragana Adžića, dvije djevojke najzaslužnije za veliki preokret, Radmila Miljanić i Marija Jovanović, izvele su cepelin za 24:21 u 56. minutu.
“To je bilo dogovoreno. Inače je planirano, kada je pasivni napad, ili smo sa igračicom manje ili ima malo vremena, da skočim i da šutnem ako mi je dobar ugao. Ako to ne može, dogovor je da me bek prati da bih mogla da dodam loptu za cepelin. To radimo dugo godina, mada ne previše često”, istakla je Miljanićeva.
Bonus video:
