KAPITENSKI

Jovanović: Iz dana u dan sam sve više ponosna

"Ponavljamo se, svaka od nas govori isto, ali mislim da stvarno još nismo svjesne kakav smo uspjeh napravile", s ponosom priča Jovanovićeva.
65 pregleda 2 komentar(a)
Ažurirano: 23.12.2012. 03:12h

Na krov Evrope popelo se 16 igračica iz Podgorice, Nikšića, Berana, Bara, Kragujevca i Aranđelovca, ali kao da je bilo suđeno da prva među jednakima bude djevojka iz jednog zaboravljenog crnogorskog rukometnog centra - Danilovgrada.

Djevojka koju često zovu nasljednicom velike Zorice Pavićević imala je čast da kao kapitenka podigne pehar namijenjen šampionu Starog kontinenta. Njeno ime svi znaju - Marija Jovanović.

Nedjelju dana nakon istorijskog uspjeha, nakon nekoliko prospavanih i neprospavanih noći, 26-godišnja rukometašica rumunskog Olkima za „Vijesti” je poručila da je osjećaj sve bolji kako vrijeme prolazi.

“Fenomenalno se osjećam. Ponavljamo se, svaka od nas govori isto, ali mislim da stvarno još nismo svjesne kakav smo uspjeh napravile. Pokušavam da budem izolovana od svega, a tek kad izađem iz kuće shvatim koliko su ljudi radosni zbog ovoga. I iskreno, iz dana u dan sam sve više ponosna što sam kapiten ovog zlatnog tima", s ponosom priča Jovanovićeva.

Crna Gora je ostala bez tri igračice sa Olimpijskih igara, Suzana Lazović i ti ste bile povrijeđene. Da li je, uz sve to, bilo moguće očekivati ovakav rezultat?

“Jeste da nismo u istom sastavu kao ranije, ali se nije osjećao strah od neuspjeha, jer nam je cilj bio samo da prođemo grupu. Rad i dugogodišnji zajednički treninzi davali su nam razloga da vjerujemo u sebe. Što se mene konkretno tiče, propustila sam čitav pripremni period, bez ijednog treninga otišla na Evropsko prvenstvo, ali sam se trudila da dam što veći doprinos”.

Osim odbrane, koja je vaše najjače oružje, i napad je bio dosta tečan. Je li se to moglo očekivati, s obzirom na činjenicu da više nema Bojane Popović, koja je bila glavna igračica?

“Od samog starta sam znala da je odbrana ključ svega i da iz toga sve proizlazi, da nam ona daje krila. Napad je bio proizvod te odbrane, a bio je jako dobar i srećna sam zbog toga. Možda su neki ljudi imali predrasude, mislili da to neće biti tako, ali ne vidim razlog zašto ne bi. Mislim da su sve naše igračice kvalitetne”.

U osam mečeva ste doživjele samo jedan poraz, i to protiv Njemačke, jer ste pola sata prije utakmice saznale da ste u polufinalu. Kakva je u tom trenutku bila situacija u svlačionici?

“Utakmica sa Njemačkom mi je posebno draga. Dotada smo pobijedile sve rivale, i to neke jake, zbog čega smo bile veoma zadovoljne. Ne mogu reći da je bilo zasićenja, ali možda je došlo do opuštanja samim tim što smo do tada napravile uspjeh. Zaboravile smo, ipak, kako smo došle do tih pobjeda. Došla je Njemačka i to saznanje da smo već u polufinalu je dovelo do opuštanja, koje nam se moralo oprostiti. To se desilo u pravi čas, poslije toga smo se trgle i shvatile da bez pravog pristupa nikoga ne možemo da dobijemo”.

I protiv Španije je bilo padova, ali ste se izvukle. Šta je razlog toga?

“Za to su najviše zaslužne sudije. One su nas isključivale na dva minuta bez ikakvog pardona, to je u nama probudilo inat i zajedništvo. Drago mi je što smo već tada imale veliki ispit što se tiče sudija, to nas je navelo da se držimo kao jedna i budemo još jače nego što smo bile”.

Da li je polufinalna utakmica sa Srbijom bila psihološki najteža?

“Jeste. Koliko god smo se trudile da ne bude tako, osjećao se jako veliki pritisak, koji smo stvarale same sebi. Bile smo svjesne da nam neće biti nimalo lako, da će se Srbija boriti na svom terenu, da će biti bukvalno svega. Srećna sam što smo ostvarile uspjeh i pred finale položile veliki ispit. Ta utakmica je bila teška za sve nas, zahtijevala je više od 100 odsto od svake od nas i tjerala nas da budemo iznad situacije, mada nam je krila dala i činjenica da su došli navijači da nas bodre”.

Je li postojao strah od umora pred finale, jer je Norveška imala mnogo lakši zadatak u polufinalu?

“Jeste. Nismo imale konstantnu rotaciju i iznijele smo veliki teret na sebe. Norvežanke su, s druge strane, u tome veoma dobre, bukvalno su kao „mašine” i iz tog razloga gaze rivale. Svaka igračica koja uđe trči „kao luda”. Mi smo bile umorne, ali nikome nije padalo na pamet da se požali na to. Finale se ne igra svakog dana i nijednoj od nas, a bilo je povrijeđenih i umornih, to nije bio alibi. To je posljednja utakmica, u njoj moraš da daš maksimum, jer poslije nema povratka”.

Osim te fizičke, otkud vam i mentalna snaga da izdržite sve u finalu, kada je bilo nekoliko prestrogih isključenja?

“Poznato je da igramo dobro sa igračicom manje, da se po kretanju u odbrani taj nedostatak i ne vidi. Vraćamo se opet na istu priču, ali je evidentno da nam je London i te kako pomogao. Tada u finalu nismo izdržale pritisak, nismo bile iznad tog trenutka, a sada nismo željele da propustimo priliku. Takvih situacija je bilo protiv Španije i u još nekim utakmicama, kada su nas sudije testirale. Mi smo tada ojačale, osjećala se mentalna snaga i nijednog trenutka se nisam bojala”, završila se Jovanovićeva.

Nije lako kad navikneš ljude na uspjeh

Nakon srebra na Olimpijskim igrama i zlata na Evropskom prvenstvu, Crna Gora će sada na svako takmičenje ići kao favorit...

“Sad nema nazad. Sigurno je da nam neće biti lako, jer kad navikneš ljude na uspjeh očekuju i dalje velike rezultate. Za nas je najbitnije da se osjećamo kao prije ovog prvenstva i Olimpijskih igara, da treniramo dobro i da na kraju to iskoristimo i pokažemo na terenu. Drago mi je što smo u ovakvoj situaciji, bolje je je što je tako, nego da jurimo uspjeh kao prije nekoliko godina”, ističe Jovanovićeva.

Galerija

Preporučujemo za Vas