BISER RK LOVĆEN

Miodrag Stanojević: Zaražen sam rukometom

"Zaražen sam rukometom još od malih nogu. Sjećam se da ni u predškolskom uzrastu nisam propuštao utakmice Lovćena", uz dječačku vedrinu prisjeća seStanojević, pionirski reprezentativac
400 pregleda 3 komentar(a)
Ažurirano: 26.10.2012. 14:01h

Djed Miodrag - nekadašnji rukometaš Lovćena, pamte ga dobro starije generacije u crnogorskoj prijestonici. Otac Dejan - bivši rukometni internacionalac, koji je nakon igranja u cetinjskom klubu nosio dresove Vardara, banjalučkog Borca, te timova iz Italije, Francuske i Izraela.

I letimičan uvid u porodično stablo, otkriva da je rukomet u genima 16-godišnjeg Miodraga Stanojevića. „Kuća mu ga daje” - rekli bi u staroj Crnoj Gori.

"Zaražen sam rukometom još od malih nogu. Sjećam se da ni u predškolskom uzrastu nisam propuštao utakmice Lovćena", uz dječačku vedrinu prisjeća se član cetinjskog tima, pionirski reprezentativac Crne Gore.

Da li talentom najavljuje da će stići i prestići djeda i oca? Još kako! Umjesto lepršavog opisa, o tome će bolje svjedočiti priznanje za najboljeg igrača ljetošnjeg turnira „Interamnia World cup” u Teramu, najmasovnijeg takmičenja u Evropi u mlađim kategorijama. „

Male rukometne Olimpijade”, ponosno bi rekli organizatori. I sve to u konkurenciji 300 ekipa, pa izračunajte koliki je to broj dječaka koji su trčali za rukometnom loptom na parketu dvorane gradića u italijanskoj pokrajini Abruco.

A Lovćen? Ništa manje nego prvo mjesto i veliki pehar.

"Bilo ko iz našeg sastava zaslužio je takvo priznanje, jer smo stvarno bili odlični. Deset utakmica, devet pobjeda i samo jedan poraz i to u grupi", osvježava tople julske uspomene lijevi bek šampionskog sastava, ali i pokazuje da od trenera Zorana Abramovića, nekadašnjeg asistenta u stručnom štabu crnogorske reprezentacije, upija osnovnu lekciju, lekciju da je rukomet timski sport.

Boravak na obali Mediterana neće ostati upamćen samo po rukometnim doživljajima i uspjesima...

"Bili smo smješteni u hotelu koji se nalazio na tridesetak kilometara od Terama. Kako smo tokom dana imali po nekoliko utakmica, da ne bismo gubili vrijeme na putovanja ostajali smo u parku, odmarali se i pripremali za naredne obaveze. Tako je bilo i između polufinala i finala. Dok smo na klupama tražili predah, pritekli su nam u pomoć kineski vršnjaci, koji su nas masirali".

Zlatne kineske ruke... U borbi za pehar, Lovćen je naspram sebe imao mađarsku Bekeščabu, od koje je poražen u grupi (13:10).

"Protivnik je vodio od početka meča, u jednom trenutku imao i pet golova više (7:2). Ipak, nismo se predavali. Vjerovali smo u sebe, postepeno smanjivali razliku i došli u situaciju da u posljednjem napadu imamo priliku za pobjedu".

Na semaforu 14:14. Lopta u Miodragovim rukama. Sekunde su curile, pet, četiri, tri... Zalet, šut i...

"Kada sam uputio loptu ka golu, nisam ni znao da je ušla u mrežu. Tek kada sam vidio reakciju trenera shvatio sam da smo pobijedili".

Radovanje?

"Prava ludnica na terenu!"

Meč viner. Dječak koji donosi pehar. A tek mu je šesnaest. Planovi?

"Sve vezujem za Lovćen. Moja generacija je prešla u kadetski uzrast, želim da napredujem i da sa ekipom osvajam trofeje. Naravno, potrudiću se da igrama i zalaganjem što prije zaslužim i dres prvog tima".

A jednog dana?

"Volio bih da igram za Zagreb. U tom slučaju, ne bih morao da učim jezik", vragolasto će Stanojević.

Ćopićev „Dječak koji je pratio zmaja” bio je obavezan dio školske lektire (ko zna da li je još). Miodrag je dječak koji prati rukometnu loptu - put zna, a uvodni dio staze je utaban...

Tim za ponos

Za pionirsku ekipu Lovćena trenera Zorana Abramovića, u Teramu su nastupali i iz njega se sa peharom vratili golmani Vuko Borilović i Marko Milić, lijeva krila Željko Vukićević, Nikola Beloica i Nikola Dapčević, desna krila Luka Lakićević i Aleksa Perišić, pivoti Nikola Martinović i David Radović, srednji bekovi Igor Mašanović i Balša Vuksanović, lijevi bekovi Miodrag Stanojević, Ilija Vučković, kao i desni bek Luka Vujović.

Preporučujemo za Vas