ZLATNE OLIMPIJKE

„Lavice“ su bile fenomenalne

"Djevojke su bile dostojanstvene u svakom trenutku, na terenu i van njega", kaže Ljiljana Vučević
400 pregleda 4 komentar(a)
Ažurirano: 23.02.2019. 12:41h

Prije 28 godina u Crnu Goru su stigle prve olimpijske medalje u ženskom rukometu, i to najsjajnije – Titograđanke i igračice Budućnosti, sestre Mugoša, Ljiljana (danas Vučević) i Svetlana (Antić), te Danilovgrađanka Zorica Pavićević u Los Anđelesu su sa velikom Jugoslavijom osvojile zlatnu medalju.

Skoro tri decenije kasnije, Crna Gora je dočekala nove olimpijske medalje, ovoga puta ih je 14, jer je do srebra došla crnogorska selekcija.

Na poziv Crnogorskog olimpijskog komiteta, Ljiljana Vučević i Svetlana Antić su od polufinala u Londonu pratile nastup „zlatnih lavica”.

"Veoma smo srećne što smo bile tamo, bilo nam je veoma lijepo u olimpijskom selu, i zahvaljujući rezultatima naših rukometašica i vaterpolista, koji, nažalost, nijesu završili kako treba. Atmosfera je bila sjajna, djevojke su se ponašale fenomenalno i na terenu, i van njega. Bile smo oduševljene načinom kako su igrale, kako su se borile, teško je naći prave riječi. Bilo je lijepo slaviti sa njima na licu mjesta. Ja sam svaki trenutak utakmice proživljavala isto kao pravi iskreni navijač, niti kritizerski, niti kritički. Djevojke su bile dostojanstvene u svakom trenutku, na terenu i van njega", kaže Ljiljana.

Ljiljana dodaje da je „malo iznenađena koliko se naša reprezentacija u finalu dobro nosila sa Norveškom do posljednjeg trenutka”.

"Na kraju je moglo i da bude nešto više od srebra. Ali, za to nešto više trebalo je, možda, malo više sreće. Ali, imali smo sreću sa Francuskom u četvrtfinalu, kad je ona jedna lopta mogla da ode u kontru, pa da Francuska slavi. Mislim da su i djevojke svjesne da su imale malo sportske sreće. Ne treba se osvrtati previše na suđenje, ali ono, zaista, nije bilo na nivou finala. To nije samo moje mišljenje, već mi je to rekla i jedna naša prijateljica, koja je komentarisala za francusku televiziju. Ali, ne treba se na to osvrtati, one su za nas zlatne. Dale su maksimum, čini mi se da su nekad i prevazišle njihove mogućnosti", dodaje Ljiljana Vučević.

Najveća snaga naše reprezentacije, po mišljenju Ljiljane Vučević, je u Bojani Popović, koja je „vukla ekipu čitavo vrijeme”.

"Mislim da je to uvijek bila prevaga protiv svakog protivnika. Imati takvog igrača u ekipi je olakšanje za ostale igračice. One i same kažu kad ne znaju šta će sa loptom, one je daju Bojani. Ona uvijek nađe neko rješenje, bilo individualno, bilo neki prolaz, šut, ili asistenciju. Bojana je ta koja je ovu ekipu izdigla, mada su je i sve ostale pratile i željom, voljom i znanjem. Ali, do ovakvih rezultata se ne stiže bez jakih individualaca kakvi su Bojana, Katarina. Ali, ovo srebro je plod kolektivne igre, koju će teško ponoviti neka druga generacija", zaključila je Ljiljana.

Finale u Londonu je Svetlanu Antić podsjetilo na finale Los Anđelesa.

"Gledajući finale sa Norveškom, vratilo me mislima na utakmicu kada smo mi igrale finale u Los Anđelesu. To je bio fenomenalan osjećaj, koji se ne može opisati. Naše djevojke su me oduševile, u svakom pogledu. Žao mi je što su u finalu oštećene", kaže za “Vijesti” Svetlana.

Gledajući finale sa Norveškom, vratilo me mislima na utakmicu kada smo mi igrale finale u Los Anđelesu. To je bio fenomenalan osjećaj, koji se ne može opisati. Naše djevojke su me oduševile, u svakom pogledu. Žao mi je što su u finalu oštećene

"Malo je nedostajalo da tako i bude. Ali, sport je to, ova medalja je zlatnog sjaja, istorijiski trenutak za crnogorski rukomet, sport uopšte, državu, za sve. To je, jednostavno fantastično".

S obzirom na to da je karijeru okončala u Francuskoj, gdje i danas živi, kao i sestra Ljiljana, Svetlana ističe da se pribojavala meča sa Francuskinjama u četvrtfinalu.

"Francuskinje do tada odigrale najbolje. Međutim, odlučila je jedna lopta, i to posljednja, kada je Tervel izgubila loptu, kako je Bojana dodala pas...Mislim da su naše djevojke nakon te pobjede dobile na samopouzdanju. Nakon utakmice sam pričala i sa selektorom Francuske Olivijeom Krubolcom i njihovim igračicama, koje kažu da smo zasluženo pobijedili".

Šetala sam prije neko veče gradom, srela neke prijatelje, koji su mi rekli da njihova djeca već traže da se upišu na rukomet

"Puno. Mislim da će sada biti dječaka i djevojčica koji će krenuti stopama Bojane i Maje, i svih ostalih. Šetala sam prije neko veče gradom, srela neke prijatelje, koji su mi rekli da njihova djeca već traže da se upišu na rukomet. I moja kćerka, koja ima sedam godina mi sada kaže “mama, ja ću da igram isto što i ti”. Sve ovo je, dakle, ostavilo sjajan utisak na mlađe generacije, to treba iskoristiti, jer je poznato da smo nadareni za sve kolektivne sportove, a posebno za ženski rukomet", zaključila je Svetlana Antić.

Pavićević: Ne daj Bože da još tri decenije čekamo novu medalju

"Načekali smo se, ne daj Bože da čekamo još tri decenije na novu medalju. Ali, prije nijesmo ni mogli, jer je ovo naše prvo pojavljivanje, i odmah medalja. Veoma sam srećna zbog njihove medalje", kaže za “Vijesti” Zorica Pavićević, koja zbog porodičnih razloga nije mogla da bude u Londonu zajedno sa Ljiljom i Svetlanom, nekadašnjim saigračicama iz Budućnosti i reprezentacije Jugoslavije.

Kako kaže, nije je iznenadio uspjeh u Londonu.

"S obzirom na uspjeh Budućnosti u Ligi šampiona, koja je praktično reprezentacija, znala sam da će osvojiti medalju. Nijednog trenutka nijesam sumnjala u to. One su, maltene, bile najjače u Londonu.

Zorica Pavićević smatra da je igračice iz Budućnosti Liga šampiona veoma umorila, psihički i fizički, posebno Bojanu Popović, zbog čega, po njenom mišljenju, i nijesu dobile u finalu.

"Period priprema koje su imale one je nedovoljan, nakon onih napora u LŠ, posebno zbog kratkog odmora. Bojana je čitavu Olimpijadu igrala fenomenalno, ali u posljednjoj utakmici protiv Norveške, koja je jaka, nije više mogla da izvuče maksimum. Ipak je to previše za jedan organizam, nakon naporne i duge sezone. Da se razmijemo, nije ona kriva, daleko od toga, ali je u finalu falilo njenih golova. Ona se borila, bacala za svaku loptu, dala sve od sebe i u finalu, ali je, po meni, bila iscrpljena, pošto na Olimpijadi, posebno od četvrtfinala nema slabih protivnika, lakih mečeva", kaže Zorica.

Ona dodaje da se našoj reprezentaciji sve poklopilo u Londonu.

"Imali smo i sreće, i zasluženo osvojili srebrnu medalju. Srebro nije kao zlato, ne može biti, jer do zlata fali još jedan korak, koji je san svakog sportiste. Ali, nevjerovatno je veliki uspjeh osvojiti medalju na prvom učešću na OI. Zorica je do prije dvije godine bila trener ŽRK Danilovgrad, kada se klub, koji je nekada predstavljao sinonim ženskog rukometa, preteča Budućnosti, praktično, ugasio, povukao iz svih takmičenja.

Bez para nema ni rukometa

A danas Danilovgrad ima dvije olimpijske medalje, zlato Zorice Pavićević i srebro Marije Jovanović.

"To je stvarno žalosno. Ali, to ne zavisi od nas sportista i sportskih radnika, to zavisi od ljudi na vrhu. Bez para nema ni rukometa. Mislim da bi se u Danilovgradu, moglo naći neko rješenje da se klub aktivira. Ali, ne mislim to samo za Danilovgrad, nego i za Bijelo Polje, za Berane, Nikšić, koji su nekada imali jake ekipe. Sad postoji samo jedan klub, Budućnost, koji je sve to opravdao rezultatima. Ali, sada treba malo raširiti bazu, da bi država imala svoje igračice", zaključila je Zorica Pavićević.

Galerija