Bila je olimpijski šampion, članica generacije koja je od ŽRK Budućnost napravila veliki klub i koja je podgoričkom rukometu donijela prve trofeje, i domaće i evropske... Bilo je dovoljno samo reći "sestre Mugoša" i znalo se da se misli na Ljiljanu i Svetlanu, beka i pivota najslavnije generacije u istoriji crnogorskog rukometa, te na njihove sestre od strica Stanku i pokojnu Stojanku.
Ljiljana je bila kapiten, "duša i motor" te ekipe, kako je tada napisao novinar "Sportskih novosti". Već dugo živi u Francuskoj, udata za našeg poznatog košarkaškog trenera Sava Vučevića, i kako kaže - slabo prati rukomet. Obaveze , međutim, bar jednom godišnje ostavi po strani i dođe u Crnu Goru, u posjetu Vučevićima u Baru i Mugošama u Donjoj Gorici. Proteklih nekoliko dana provela je u Podgorici, a na novinarski komentar da je dugo nije bilo u medijima, uz osmijeh sliježe ramenima:
- Niko me ne zove! Možda zbog toga što sam u Francuskoj, što dolazim jednom godišnje i što tada, uglavnom ljeti, veći dio odmora provodim u Baru, možda i zbog toga što se trenutno ne bavim rukometom iako sam bila počela trenersku karijeru, tek novinarima nekako nisam “na oku”. U principu nikad nisam odbila ako me neko od novinara pozove - kaže za „Vijesti” Ljiljana Vučević.
Kako iz sadašnje perspektive gledate na Vašu, a kako na sadašnju generaciju Budućnosti?
- Kako gledam na onu ekipu? Mogu možda jednom rečenicom da odgovorim i na prvo i na drugo pitanje. Da mi nismo utrle put, da mi nismo postavile neki kamen temeljac, možda Budućnost, ovakva kakva je danas, ne bi ni postojala... Kad sretnem rijetke poznanike i posjetioce ondašnjih utakmica, i kažu mi da se jako dobro sjećaju te generacije i znaju naša imena, i to sa vremenske distance od 25 godina, to ne može a da ne prija.
U jednoj od najuspješnijih generacija jugoslovenskog sporta (i rukometašice i rukometaši su 1984. u Los Anđelesu osvojile zlatnu olimpijsku medalju, rukometašice su u Seulu bile četvrte), igrale ste i Vi i Vaša sestra Svetlana.
- To je generacija Svetlane Kitić, Zorice Pavićević, Biserke Višnjić, sve samih velikih imena jugoslovenskog rukometa. Međutim, to nije bila moja prva titula. Imam i bronzu sa Svjetskog prvenstva u Mađarskoj 1982. godine, a 1988. na OI u Seulu smo izgubile utakmicu za 3. mjesto. Imam i srebro sa svjetskog juniorskog prvenstva u Montrealu, koje je bilo moje prvo veće takmičenje. U naše vrijeme uopšte nije bilo evropskih prvenstava. Postojao je Kup šampiona za klubove, ali nije bilo evropskih prvenstava kakvih imate danas svake dvije godine. Sada svake godine imate ili evropsko prvenstvo, ili svjetsko prvenstvo, ili olimpijadu. U naše vrijeme imali ste četiri-pet zvaničnih turnira gdje su se brojali nastupi za reprezentaciju i to je bilo sve.
Od klupskih trofeja sa pokojnim Vinkom Kandijom osvojile smo Prvenstvo Jugoslavije i Kup pobjednika kupova, a sa Nikolom Petrovićem '87. moju posljednju titulu i Kup IHF (sada Kup EHF).
O Vašoj karijeri po odlasku iz Podgorice vrlo se malo zna...
- Da, to je tačno. Po odlasku iz Podgorice igrala sam u jednom dobrom klubu u blizini Pariza, zove se Ganji, i sad je pao na niske grane. Sa njim imam dvije titule prvaka Francuske i dva kupa Francuske u tri i po godine koliko sam igrala. Poslije toga završila sam karijeru, u 31. godini rodila sam kćerku i to je bio kraj mog igranja.
Suprug Savo je poznati trener, prije toga košarkaš i sudija, njegov brat Boro je takođe poznati košarkaš. Dakle, iz sportske porodice Mugoša otišli ste u sportsku porodicu Vučević, a sada djeca kreću vašim stopama.
- Starija kćerka ima 18 godina i trenira košarku, mlađa ima 14 i igra tenis, a sin ima 10 godina i on naginje ka košarci. Dakle, niko se nije opredijelio za rukomet. Ja sam iz sportske familije i ušla sam u sportsku familiju, tako da su ti neki sportski geni pomiješani, a vidjećemo hoće li što ispasti iz toga. Za sad privilegujem obrazovanje, to je u prvom planu.
Pratite li sadašnju Budućnost?
- Pratila sam utakmicu u Sloveniji, bila nam je puna kuća i gledali smo prenos. Čini mi se da Budućnost ima izvanrednu ekipu, sjajnog trenera, čak na klupi imaju kapitena i još mnogo dobrih igračica. Protiv Krima su izgledale nadmoćno od početka do kraja, a moram da priznam da nemam priliku da gledam Budućnost. Pratim koliko mogu, ali ne gledam i s obzirom da nisam baš najbolje upućena ne mogu ni da kritikujem ni da hvalim. U svakom slučaju bih voljela da ostvare to što je želja svih generacija, od naše pa ovamo - da se osvoji Liga šampiona.
Koja je razlika između nekadašnjeg i današnjeg rukometa?
- Danas se igra dosta brzo i atraktivno. Rukomet je evoluirao, kao i sport uopšte, pa se igra dosta brže. U naše vrijeme nije bilo krila koja su mogla tako dobro da istrče kao danas. Čini mi se da je rukomet malo brži, da se igra dosta na snagu. Rukomet je takav sport da ko nema snagu i ko nije brz, nema šta da traži.
Da li su individualci bili jači tada ili sada?
- Imali smo izuzetne individualce, ali Vinko Kandija je od nas tražio izuzetno kolektivnu igru. Naši su treninzi bili sa bezbroj ponavljanja, kao kada se ponavlja melodija. Iako smo imale po 25 akcija, imale smo i slobodu da svaku od tih akcija prekinemo u svakom momentu i da je završimo ako je bilo moguće golom, ako ne golom, onda sa penalom. Ne znam jesmo li bili veći individualci, ne mogu da napravim poređenje upravo zato što danas ne pratim uopšte rukomet. Muž ima zanimanje koje je zahtjevno, a ja sa troje djece stvarno imam dosta obaveza, tako da mi malo vremena ostaje za rukomet.
Ipak, postoje i sportske veze sa Crnom Gorom.
- Uključena sam u Olimpijski komitet, tu smo uvijek dočekani kao u svojoj kući. Svetlana je u nekoj komisiji za dodjelu stipendija mladim sportistima, ja sam u nekom klubu olimpijaca koji je skoro imao neku prvu sjednicu, ako sam dobro obaviještena. Sama činjenica da nismo tu dosta sužava mogućnost da se više uključimo u bilo što.
Bili ste poznati po fanatičnom radu.
- Vinko nas je tjerao puno da radimo, ali mi smo i prije njega imali pokojnog čika Duja Đurišića koji više nije među živima. Ovim ujedno želim da pokažem koliko sam mu zahvalna za čitav taj sportski duh koji sam imala. I ne samo ja, nego i Svetlana, i Stanka i pokojna Stojanka, sve nas je on tražio i iz Donje Gorice odveo na rukomet.
Vinko je u svakom trenutku imao ideju što treba da odradi, a trening bi trajao i po tri sata dok on nije smatrao da smo to što je zamislio dobro odradile. S druge strane mi smo bile izuzetno poslušne, sve smo htjele uspjeh, a imale smo to urođeno poštovanje prema treneru kao prema roditelju. Jednostavno, vaspitanje se nosi iz kuće.
Za čim žalite u karijeri?
- Kad pogledam svoju karijeru onako unazad ili recimo kad se nađem sa Svetlanom i kad se prisjećamo nečega, mislim da možda nisam postigla koliko sam mogla i koliko sam imala i talenta, i dara, i volje, i koliko sam se trudila. Bila sam baš vrijedna, ali sam imala nesreću da se rano povrijedim i sve što sam postigla praktično sam postigla vukući tu neku povredu koja nikada nije sanirana kako treba.
Koliko su vrednovani Vaši rezultati?
- Nama su se grad i država i te kako odužili spram svojih mogućnosti, Svetlana, Olga i ja smo među prvima dobile stan. Dakle, država se odužila na pravi način, samo su nas novinari pomalo zaboravili...
Klizavica za istoriju
"Kad smo izgubile 11 razlike u prvom meču od Magdeburga, Bobi Perović, koji nas je tada pratio u Njemačkoj, napisao je da smo igrale odlično, da smo svako malo pogađale prečke i stative... Jeste da je tu bila poneka stativa, da smo odigrale solidno, ali ni približno onako kako se to moglo zaključiti. Međutim, kako se revanš igrao za 15 dana, upravo zbog toga u gradu, se stvorila atmosfera da ćemo sigurno dobiti Magdeburg u „Morači”. Ljudi su nas zaustavljali na ulici i govorili: „Eto, niste imale sreće tamo, pogodile ste toliko stativa, ali dobićete ih ovdje”. Na kraju pomogla nam je ta neka atmosfera koja je stvorena i od strane Bobija koji je to možda napisao da bi nas malo opravdao jer nismo pružile igru kakva se od nas očekivala. Niko nije mogao da vjeruje da smo izgubile 11 razlike. Ali, poslije je došla ta čuvena klizavica, za koju takođe niko nije vjerovao da se slučajno stvorila. Svi su mislili da je to urađeno namjerno, a klizanje po terenu sigurno je manje odgovaralo nama nego njima. Ja lično imam poseban razlog da to kažem, jer sam već bila operisala koljeno i na terenu sam se kretala kao po jajima. Naravno, veliku pomoć imale smo od publike, ispred ulaza u Sportski centar „Moraču” ostalo je 1.500-2.000 ljudi".
Djevojke za ponos
Bile ste djevojke kojima se grad uvijek ponosio, djevojke za primjer u svakom pogledu...
- Iskreno se nadam da je ostalo takvo sjećanje na nas. Ono što mi danas prija jeste da naši sportski rezultati nigdje nisu osporeni u bilo kom smislu, vezano za aktuelnu priču o penzijama. Ja sam još za vrijeme igranja doživjela vrlo lijepa društvena priznanja, koja su mi ostala kao sjećanja na vrijeme kada sam se bavila sportom. Kao vrlo mlada sam bila i dobitnik nagrade Oslobođenje Titograda, sada Podgorice i nosila sam olimpijsku zastavu u Sarajevu. I to kao žensko ispred sportista iz Crne Gore, u kojoj se zna da muškarac ima posebno mjesto. Tako da sve to čuvam kao zaista posebno priznanje. Uz to, bila sam 1982. godine sportista Crne Gore.
Vinko mi je vratio kapitensku traku
Vinko je imao poseban odnos prema Vama kao kapitenu, čini mi se da Vas je posebno cijenio kao osobu...
- Da to niste pomenuli, ovo što ću sada reći ne bih ni kazala. Pokojni Vinko je poslije osvajanja prve titule nešto otišao u Hipobanku, pa se vratio da nas pripremi te godine. Meni je u međuvremenu bila oduzeta kapitenska traka zbog jedne stvari koja nije vrijedna ni pominjanja. Ali, kada se on vratio, prva stvar koju je učinio bilo je da mi vrati kapitensku traku. Rekao je: “Dok sam ja trener, kapiten može da bude samo Ljilja”. To je za mene bilo posebno priznanje, ja sam i otišla te iste godine kad mi je vraćena kapitenska traka. Nije lako predvoditi jednu grupu gdje imate jake individualitete, ima i zavisti, i te društvene nagrade koje mene nisu zaobišle možda su zaobišle nekog drugog, pa se stvore neke male zavisti, prorade sujete. Sve to treba znati kanalisati i voditi. Ja sam te godine kad sam otišla jasno rekla članovima uprave da će to biti moja posljednja godina u Budućnosti, pa bila najbolji ili najgori igrač te sezone. Unaprijed sam to rekla. Svetlana i ja smo htjele da odemo istovremeno, Svetlanin muž Nikola Antić igrao je u Novom Sadu, ali mi je traženo veliko obeštećenje od tadašnje uprave kluba. Pisalo se da je to obeštećenje jednako sumi koju sam ja tražila da ostanem, što je apsurdno, jer ja sam poslije 10-12 godina igranja rukometa u Podgorici rekla da odlazim i jednostavno nije bilo više načina da me zadrže. Odjednom sam od “djevojke sa kojom počinje istorija”, postala “ambiciozna djevojka koja želi da vodi upravu kluba”, što je bilo van pameti. Ako je neko i povjerovao u to, Vinko mi je omogućio da sve to na terenu demantujem.
Bonus video:
