uspjesi crnogorskih rukometašica

Vanvremenska 2012: Olimpijsko srebro, evropsko zlato, Liga šampiona

Čast vaterpolistima na svemu što su uradili, ali najveće uspjehe od obnavljanja nezavisnosti ostvarile su rukometašice. Posebno se izdvaja sedam mjeseci 2012. godine, kada su redom osvajane Liga šampiona, olimpijsko srebro i evropsko zlato

34743 pregleda 244 reakcija 6 komentar(a)
Foto: Reuters
Foto: Reuters

Od prvog dana obnavljanja crnogorske državnosti, rukomet je bio u prvom planu. I tako svih 15 godina...

I zbog fenomenalnih rezultata, ali i probijanja leda - „lavice” su prva selekcija koja je u kolektivnim sportovima odigrala zvaničnu utakmicu, a „lavovi” prvi od svih stigli do velikih takmičenja, Evropskog prvenstva u Norveškoj 2008. godine.

Za prvog selektora rukometašica, sasvim očekivano, postavljen je Nikola Petrović, koji je dan prije referenduma kao trener Budućnosti osvojio Kup pobjednika kupova.

Čovjek kojem je to bio drugi evropski trofej krenuo je u novi projekat sa djecom koja će vremenom postati legende našeg rukometa - 28. novembra 2006. u češkom Hebu je upisao trijumf na startu pretkvalifikacionog turnira za Svjetsko prvenstvo protiv Bugarske (32:28), a na kraju je njegov tim imao četiri pobjede i poraz i zauzeo 2. mjesto u konkurenciji Turske i Češke, koje su imale isti učinak.

Na tom turniru su igrale tada 20-godišnje Marija Jovanović, Sonja Barjaktarović, Ana Radović i Jovanka Radičević, godinu mlađa Anđela Dragutinović, tek punoljetna Radmila Miljanić, 16-godišnja Milena Knežević... Djevojke koje će šest godina kasnije ispisati najljepše stranice istorije crnogorskog sporta.

Za „lavice” je 2007. zaigrala najbolja rukometašica svijeta, Bojana Popović, pridružile su se i Maja Savić i Sanja Jovović, ali se za plasman na veliko takmičenje čekalo do 2010. i Evropskog prvenstva u Danskoj i Norveškoj.

Nakon što su Tone Tiselj i Đula Žiga, kao treneri Budućnosti vodili i Crnu Goru, te 2010. je počela era Dragana Adžića i u najvećem crnogorskom klubu i u nacionalnom timu.

Dugogodišnji pomoćnik je odmah osvojio Kup pobjednika kupova, potom i bronzu na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Južnoj Koreji, a u Danskoj izvanredno 6. mjesto.

Nakon tog takmičenja, pravo nastupa za Crnu Goru su stekle najbolji desni bek svijeta Katarina Bulatović i pivotkinja Ana Đokić, zbog čega su „lavice” kao kandidatkinje za medalju otputovale u Brazil na Svjetsko prvenstvo 2011.

Nažalost, ispale su već u osmini finala protiv Španije i fenomenalne Silvije Navaro, pa su morale da čekaju druge rezltate da vide hoće li ostati u igri za Olimpijske igre u Londonu.

S ove tačke gledišta, neuspjeh u najvećoj zemlji Južne Amerike bio je baš ono što je trebalo ekipi koja je maltene u istom sastavu predstavljala i Crnu Goru i Budućnost, jer se probudio inat i stiglo je 12 najljepših mjeseci u istoriji crnogorskog sporta.

Budućnost je pregazila Olkim, Mec i Krim u glavnoj fazi Lige šampiona, potom u polufinalu aktuelnog šampiona Larvik ostavila na svega 13 golova u Podgorici, a Popovićeva iz sedmerca dala jedan od najljepših golova u istoriji rukometa.

Finale sa Đerom je bilo spektakularno - Bojana je sa 14 golova u Mađarskoj spasila stvar i sačuvala pristojan minus (29:27), a u revanšu su blistale Katarina Bulatović sa devet i Radmila Miljanić sa sedam pogodaka za konačnih 27:25 i titulu zbog više golova u gostima.

Tog 13. maja 2012. ostvaren je višedecenijski san svih koji su ikada imali dodir sa podgoričkim velikanom...

ŽRK Budućnost
foto: ŽRK Budućnost

To nije bio kraj, već samo početak.

Već narednog vikenda, „lavice” su kao prvoplasirane na turniru u Lionu izborile plasman na Olimpijske igre u Londonu, na kojima je Adžić tempirao formu za najvažniju utakmicu, četvrtfinale.

Dvanaest sekundi prije kraja, Bulatovićeva je izgubila loptu, ali se Popovićeva bacila za njom kao da joj život od toga zavisi, bukvalno ju je otela iz ruku Rafael Tervel i sa poda dodala Majdi Mehmedović, koja je izborila sedmerac. Kaća je preuzela odgovornost i pogodila za konačnih 23:22.

U polufinalu Španija nije imala šansi, a finale će se dovijeka pamtiti kao jedan od najvećih nepravdi.

Francuske sudije, Šarlot i Žili Bonaventura, gurale su Norvešku na sve moguće načine i praktično joj poklonile zlato. Posljednji napad, kada „lavice” stoje i ironično tapšu arbitrima, a Norvežanke postižu nebitan gol za konačnih 26:23, bio je najbolji dokaz šta se sve dešavalo.

Ženska rukometna reprezentacija Crne Gore
foto: Reuters

Bojana i Maja su tada završile fenomenalne karijere, zbog čega su mnogi otpisivali Adžićev tim pred Evropsko prvenstvo u Srbiji.

Ali, u Vršcu, Novom Sadu i Beogradu je igrao kao u transu, pa se Crna Gora u nezaboravnom finalu, poslije 80 minuta, osvetila Norveškoj (34:31) i postala tek četvrta selekcija koja je osvojila EP.

Budućnost je osvojila još jednu Ligu šampiona, i to dominantno u sezoni 2014/2015, a Crna Gora nikada nije dostigla zvjezdanu 2012.

Još samo jednom su „lavice” stigle do polufinala, 2014. na EHF Euru u Mađarskoj i Hrvatskoj, zbog čega je bilo dosta potresa - Adžić je podnio ostavku nakon razočaranja na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru, ali se vratio i na EP u Švedsku poveo podmlađenu ekipu.

Smijenjen je pred početak priprema za Svjetsko prvenstvo 2017, kada je doveden Per Johanson, koji je istu sudbinu doživio tri godine kasnije, pred Euro u Danskoj.

Stigao je Kim Rasmusen, ispunio cilj 8. mjestom u Herningu, potom izborio i plasman na Olimpijske igre, ali mu je uručena zahvalnica. Šansu da u Tokiju vodi nacionalni tim dobila je njegova pomoćnica Bojana Popović, koja bi uz malo sreće mogla da dovede tim do novog polufinala, četvrtog u istoriji.

A istorija nas je naučila da bi tada sve bilo moguće...

LIGA SLABA, ALI TALENTI NIČU KAO PEČURKE

Mnogo manje uspjeha od „lavica” su imali „lavovi”, koji su na šest velikih takmičenja upisali dvije pobjede, remi i 22 poraza.

Dva su razloga za to - konkurencija u muškom rukometu je mnogo veća nego u ženskom, a ni Lovćen od obnavljanja nezavisnosti nije moćan kao na prelazu između dva milenijuma, kako bi bio baza kao Budućnost.

Pero Milošević, koji je vodio tu najbolju ekipu u istoriji cetinjskog sporta, bio je prvi selektor i bez poraza u pretkvalifikacijama i baražu izborio plasman na Evropsko prvenstvo u Norveškoj.

Otišao je prije šampionata održanog u januaru 2008. godine, na kojem je ekipu vodio Ranko-Bana Popović.

U međuvremenu se promijenilo mnogo selektora (Kasim Kamenica, Miodrag-Miško Popović, Zoran Kastratović, Ljubomir Obradović, Dragan Đukić i sada Zoran Roganović), a čini se da „lavovi” mogu da naprave iskorak u narednom periodu.

Liga jeste slaba, profesionalnih igrača gotovo i da nema, ali talenti niču kao pečurke.

Rukometaši Crne Gore
foto: Zoran Đurić

Miloš Božović, Stefan Čavor i Miloš Vujović su otišli kao djeca i postali pravi igrači, brzo nakon punoljetstva u inostranstvo su se otisnuli i Vladan Lipovina i Nebojša Simić, veoma mladi su „preko grane” prešli i Branko Vujović, Radojica Čepić, Arsenije Dragašević...

Šteta je, međutim, što za Crnu Goru ne igraju Cetinjani Vuko Borozan (ne odaziva se na pozive) i Miljan Vujović (odabrao Sloveniju), te Beranac Mijajlo Marsenić, koji je kapiten Srbije.

Sa njima bi rukometaši bili potajni kandidati za medalje...

Preporučujemo za Vas