klub koji bi mogao promijeniti naziv u sestrinski

Velika rukometna porodica nikšićkih „medvedica”

U Ženskom rukometnom klubu “Trebjesa” trenira 16 sestrinskih parova i dva trija

22439 pregleda 51 reakcija 4 komentar(a)
Ženski rukometni klub “Trebjesa”, Foto: Svetlana Mandić
Ženski rukometni klub “Trebjesa”, Foto: Svetlana Mandić

Pričaju o ljepoti rukometa, snazi kolektivne igre, o slasti pobjede, golovima koje (ne)broje, o odbranjenim šutevima... i o sestrama.

Pričaju o trenerima, roditeljima koji ih podržavaju, o reprezentaciji, idolima i snovima... i o sestrama. Pričaju o pozitivnoj tremi kada su prvi put istrčale na parket, o najdražim utakmicama, osvojenim turnirima, impresivnoj gol razlici u ligaškom dijelu, o još jednoj šampionskoj tituli... i o sestrama.

Sestre su u Ženskom rukometnom klubu (ŽRK) “Trebjesa” iz Nikšića nezaobilazna tema iz prostog razloga što u klubu trenira 16 sestrinskih parova i dva trija. Kada bi se računale i sestre od stičeva, ujaka i tetaka, bliža i dalja rodbina, klub bi mogao promijeniti naziv u sestrinski. Na tu činjenicu ponosni su i treneri i igračice, jer svima prija ta sestrinska atmosfera, a klub je od samog osnivanja, 2013. godine, gajio kult velike porodice.

”Počelo je sa četiri-pet sestara koje su bile u istom timu. Svima je privuklo pažnju da ih imamo toliko. Onda je počelo da pristiže još sestara, i to u svim selekcijama, tako da danas u klubu, koji broji oko 120 igračica, imamo 38 rođenih sestara. Imamo i bliznakinje, i po tri sestre Kokotović i Kovačević. Pored ovo 38, koje se aktivno bave rukometom, imamo i njih 16 koje se rekreativno bave i koje su bliske klubu”, priča Miloš Perović, trener i predsjednik ŽRK “Trebjesa”, popularnih “medvedica”.

Pored Kokotović i Kovačević, tu su i sestre Gogić, Savić, Bojanić, Jaredić, Petrušić, Raičević, Vučković, Vukosavljević, Kontić, Bulajić, Mijušković, Lalatović, Mićković, Matijašević, Roćenović i Gezović.

Kada se udruže sestrinska i rukometna ljubav

Prije šest godina šesnaestogodišnju Anđelu i dvije godine mlađu Anastasiju Kokotović, koje su sa Vidrovana, ujak i otac upisali su na rukomet, dok se njihova jedanaestogodišnja sestra Aleksandra upisala sama.

”Nijesu sestre ‘krive’ što sam se okrenula rukometu. Sama sam htjela i treniram već dvije-tri godine. Znaju sestre ponekad, kada dođemo kući, da mi kažu šta radim dobro, šta bih mogla bolje. Ponekad ih poslušam, ponekad ne, ali trenera uvijek slušam”, sa osmijehom kaže Aleksandra i priznaje da zna poneki dobar potez da iskopira od sestara.

Anđela priča kako je jedva čekala da odigra prvu utakmicu, da je bilo malo one pozitivne treme, da se najljepše osjeća kada daje golove, mada ih ne broji, i da igra na poziciji desnog srednjeg beka.

Tri sestre Kokotović
Tri sestre Kokotovićfoto: Svetlana Mandić

”Rukomet volim jer je timski sport, jer se zajedno borimo i pobjeđujemo, zajedno se radujemo. Iako dolazimo s Vidrovana ne pada nam to teško, jer kada nešto voliš, ništa nije teško”, kaže Anđela.

Drago im je što je u klubu toliko sestara, ali i što se njih tri bave istim sportom.

Za Anastasiju kažu da je velika nada crnogorskog rukometa, a ona se samo na to stidljivo osmjehuje, vrijedno trenira i mašta da će jednoga dana zaigrati za A selekciju Crne Gore i da će karijeru graditi u mađarskom “Đeru”.

”Rezultati se postižu dobrom organizacijom, radom i upornošću. U rukometu je bitan lijep odnos između igrača i to je nešto što mi se najviše sviđa. Za mene je rukomet najljepši sport koji postoji”, kaže Anastasija koja igra na poziciji lijevo krilo, a idol joj je najbolji srednji bek svijeta, Stine Oftedal.

Sestre Savić
Sestre Savićfoto: Svetlana Mandić

Trinaestogodišnja Ivana Savić četiri godine igra rukomet i drago joj je što je dvije godine mlađa Vasilisa izabrala isti sport, jer lijepo je da ih pored sestrinske, “veže” i ona rukometna veza.

”Nije teško trenirati kada treniraš ono što voliš. Moja najteža utakmica je bila kada smo igrale u Sarajevu, dok mi je najdraža finalna utakmica turnira u Podgorici, kada smo pobijedili šampiona Srbije, ekipu ‘Metalca’ rezultatom 8:2”, kaže Ivana.

Vasilisa jedan drugi turnir ističe kao najdraži - Novogodišnji turnir u Mojkovcu. Nije ni čudo jer su na tom turniru upisale samo pobjede, a ona i sestra su, u svojim uzrasnim kategorijama proglašene, za MVP turnira.

”Predivan je osjećaj kada pobijediš, a posebno kada dobiješ svaku utakmicu. Ne znam kako je to kada izgubiš jer od kada igram ni jednu utakmicu nijesam izgubila i nadam se da neću brzo. Pomislim ja ponekad šta će biti ako ovu utakmicu izgubimo i mi pobijedimo”, kaže nasmijana Vasilisa kojoj je Itana Grbić uzor.

Priznaje da je mnogo ljepši osjećaj kad si na terenu, nego dok s tribina navijaš.

Marija i Tijana Mijušković su prije dvije godine došle u ŽRK “Trebjesa”. Rukometna lopta odmah im je “prijenula” za ruku, prva utakmica dodatno pojačala adrenalin, a činjenica da su jedne od mnogih sestrinskih parova ih je oduševila.

Sestre Mijušković
Sestre Mijuškovićfoto: Svetlana Mandić

I dok Marija kaže da je Tijana bolja rukometašica, starija sestra nije sa tim saglasna - obje su, kaže, jednako dobre.

Sestre Gogić, Isidora (14) i Teodora (10), su golmanke. Mlađa sestra kaže da je Isidora čak pet dana prije nje počela da se bavi rukometom, da voli što “čuva” gol, a da je posebno lijep osjećaj kada odbrani sedmerac.

Sestre Gogić
Sestre Gogićfoto: Svetlana Mandić

Isidora objašnjava gdje treba gledati dok se protivnica sprema da izvede kazneni udarac.

”Kada pucaju sedmerac pojedini golmani gledaju protivnicu u oči, ali ja ne. Mogu da nas prevare, da pogledaju u jedan ugao a šutnu u drugi, tako da ja većinom gledam u loptu, tj. u zglob rukometašice. Posle svakog odbranjenog gola osjećam se ponosno, a posebno posle odbranjenog sedmerca”, kaže Isidora koja je najponosnija bila kada su u junu prošle godine osvojile pionirsku ligu.

Anastasija Jaredić kaže da je rukomet ispunio njena očekivanja, da sestra, za sada, daje više golova od nje, vjerovatno i zbog toga što se rukometom bavi dvije godine duže, da joj je drago što je u klubu toliko sestara i da nema takmičenja koji sestrinski par je bolji, jer svi su porodica - velika, rukometna, trebješka.

Sestre Jaredić
Sestre Jaredićfoto: Svetlana Mandić

Uostalom, one su “medvedice”, spremne da jedna drugoj pomognu. Njena sestra Aleksandra priznaje da joj je lakše kada je roditelji ne bodre sa tribina, jer ima veću tremu znajući da su oni tu.

Lani i Ani Vučković ne pada teško što četiri puta nedjeljno dolaze iz Grahova u Nikšić, jer rukomet ih je, na prvu loptu, osvojio. Kažu da vole kolektivnu igru i da se raduju svakom datom golu. Ističu i da bi i njihovi drugari iz škole voljeli da treniraju neki sport, ali da nemaju uslove da toliko puta putuju za Nikšić.

Sestre Vučković
Sestre Vučkovićfoto: Svetlana Mandić

”Ta sestrinska veza, posebno kada ih imamo u istoj ekipi, je vidljiva. Vole jedna drugoj da asistiraju i ta njihova povezanost daje rezultat. Posebno kada igraju bliznakinje, one se, što se kaže, znaju u trepavicu. Lijepo je što imamo ovoliko sestara, ali moram istaći da mi funkcionišemo kao jedna velika porodica i to je najveća vrijednost ovog kluba”, kaže Miloš Perović.

Rasadnik talenata

Miloš je glavni krivac što je 13. jula 2013. godine, u gradu pod Trebjesom rođen ŽRK “Trebjesa”.

Sa ponosom priča o titulama koje su osvojili, turnirima koje su “pokorili” i pobjedama koje je teško pobrojati. Hvali se, ne bez razloga, i da je klub za osam godina iznjedrio veliki broj talenata, da je dugogodišnja kapitenka Sara Blečić karijeru nastavila u klubu “Hadžići” iz BiH, da je njihova Tanja Ašanin, nakon “Budućnosti” i “Jagodine”, prešla u trećeplasirani tim mađarske lige, “Mošonmađarovarom”, i da je obukla i reprezentativni dres, da su njihovih devet seniorki, koje su prošle godine “nosile” igru, prešle u druge klubove, a da se na “vrata” drugih domaćih i inostranih klubova sprema da pokuca još rukometašica “Trebjese”.

Miloš Perović
Miloš Perovićfoto: Svetlana Mandić

”Prošle godine je u selekcijama reprezentacije bilo 19 naših igračica. Siguran sam da će ih u narednom periodu biti mnogo više, kao i onih koje će svojom igrom skrenuti pažnju na sebe i drugih klubova. Naravno da sam ponosan kada ih vidim da igraju najjača evropska takmičenja i da su na najvećim svjetskim smotrama. Kada se udruže talenat, rad, zalaganje, dobra organizacija i faktor sreće, uvjeren sam da će uslijediti i zavidne karijere, a da će naše ‘medvedice’ biti pravi reprezenti crnogorskog sporta i nasljednice zlatnih lavica”.

Sve je ljepše kad s drugim dijeliš

Da sport i humanost idu zajedno, pokazale su pionirke “Trebjese” koje su drugare iz Dnevnog centra sa smetnjama u razvoju i dječjeg odjeljenja Opšte bolnice u Nikšiću obradovale novogodišnjim poklonima. Njihov gest je posebno vrijedan pažnje jer su mlade rukometašice tokom cijele godine sakupljale novac za paketiće. Kako su najavile, to je samo početak njihovih humanih aktivnosti.

ŽRK “Trebjesa” i Sportski klub “ Specijalna olimpijada Nikšić” prije nekoliko dana potpisali su memorandum o saradnji koji za cilj ima uključivanje većeg broja djece i omladine u sportske aktivnosti, promociji značaja bavljenja sportom, posebno lica sa invaliditetom, stručnog usavršavanja sportista i sportskih radnika, organizovanja zajedničkih sportskih događaja.