Na evropskim prvenstvima i Olimpijskim igrama pisala se istorija. Bile su rukometašice Crne Gore na vrhu Starog kontinenta, stizale su i do bronzane medalje, sa Igara imaju nezaboravno srebro, ali kada je Svjetsko prvenstvo u pitanju onda su velike stvari uvijek bile uglavnom daleko.
“Lavice” su na mundijalima debitovale 2011, ukupno iza sebe imaju sedam nastupa, a najveći uspjeh napravile su prije šest godina u Japanu kada su stigle do petog mjesta.
Naš nacionalni tim u srijedu će u njemačkom Triru početi još jedno Svjetsko prvenstvo, opet će imati velike snove, ima i tim za ozbiljne stvari, ali realnost je i da više nije među najvećim favoritima.
- Istorija se ispisala, ali želim i dalje da se piše - poručila je selektorka Suzana Lazović na početku priprema za Mundijal.
A, da bi okrenule još jednu stranicu istorije Đurđina Jauković i drugarice trebalo bi da preskoče četvrtfinale - stepenicu do koje su stigle tri puta, ali nijednom nisu prošle.
Sumorni Brazil najavio zlatnu godinu
Sve je krenulo iz Brazila 2011, kada se od crnogorskog “drim tima” očekivalo mnogo, a na kraju je Mundijal donio mnogo razočaranja.
Bojana Popović, Maja Savić, Katarina Bulatović, Radmila Petrović (tada Miljanić) i ostale sjajne rukometašice poražene su od Islanda i Norveške, mučile su se Njemačkom i Angolom, a onda neuspjeh potpisale u osmini finala porazom od Španije.
Malo je ko tada pomislio da će godina nakon Brazila biti najuspješnija u istoriji našeg rukometa, ali i sporta. Djevojke Dragana Adžića donijele su 2012. Crnoj Gori prvu olimpijsku medalju, a nekoliko mjeseci kasnije u Beogradu i odvele našu zemlju na evropski vrh.
Nekoliko četvrtfinala i krah u Španiji
Samo 12 mjeseci nakon evropskog zlata “lavice” su se vratile u Srbiju, ali slavlja na Mundijalu nije bilo ni ovog puta. Naš nacionalni tim je solidno odradio grupnu fazu, ali je u osmini finala je naletio na Dansku i snovi o novoj medalji rano su bili srušeni.
Tokom naredna tri šampionata “lavice” su bile i blizu i daleko od polufinala, a najbliže na turniru koji je 2015. organizovala Danska.
Naše rukometašice skoro bez greške su odradile grupnu fazu, u osmini finala razbile Angolu, a sa velikanom Norveškom u četvrtfinalu odigrale uzbudljiv meč. Ipak, tadašnji evropski i olimpijski prvak predvođen Norom Merk tijesno je slavio (26:25) i srušio snove. Na tom prvenstvu Crna Gora je upoznala Đurđinu Jauković i znala je da dobija sjajnu igračicu za narednih više od 10 godina.
I dvije godine kasnije u Njemačkoj naš nacionalni tim je stigao do četvrtfinala, ali ovog puta bez Adžića pored klupe, kojeg je pred turnir naslijedio Per Johanson.
“Lavice” su kroz dramu i bodom protiv Brazila u posljednjem kolu stigle do osmine finala, a onda preko Srbije stigle među osam najboljih. Ipak, protiv budućeg prvaka Francuske nisu imale mnogo šansi.
Turnir u Japanu 2019. imao je drugačiji sistem, igrale su se dvije grupe, pa polufinale, a Crna Gora je trećim mjestom u glavnoj rundi izborila meč za 5. mjesto.
I u tom duelu je bila bolja od Srbije - za najveći uspjeh na svjetskim prvenstvima, dok je Jovanka Radičević (baš kao 2015) izabrana u idealni tim Mundijala.
Španije i 2021. malo ko želi da se sjeća pošto je Crna Gora kao nikada ranije pala nisko i završila na 22. mjestu (iza Portorika i Argentine), ali taj turnir kao da je ujedinio Bojanu Popović i igračice, pa je godinu kasnije stigla evropska bronza.
Posljednje Svjetsko prvenstvo do sada, prije dvije godine u Skandinaviji, bilo je jedno od boljih za “lavice” - iako su igrale bez Jovanke Radičević, Milene Raičević, Đurđine Jauković i Eme Ramusović prošle su dvije grupe i u četvrtfinalu pružile snažan otpor moćnoj Danskoj (28:26). Na kraju završile su na 7. mjestu.
Vrijeme je za novu mundijalsku priču, da li i najljepšu do sada?
Bonus video:
