Balkan ima talenat. To više nije stvar patriotizma, već činjenice.
Dovoljno je pogledati koliko sportista sa ovih prostora igra u najjačim evropskim ligama, koliko djece rano pokazuje izuzetne motoričke sposobnosti i koliko brzo mladi sportisti fizički napreduju.
Problem nikada nije bio u talentu. Problem je što talenat i dalje tretiramo kao garanciju uspjeha, a ne kao sirovinu koju treba pažljivo razvijati i štititi.
Još ozbiljniji problem je način na koji taj talenat prepoznajemo i usmjeravamo.
Na Balkanu se i dalje u velikoj mjeri selektuje "trenerski, odoka" - na osnovu utiska, trenutne fizičke dominacije ili subjektivne procjene. U ozbiljnim sportskim sistemima takav pristup je odavno prevaziđen.
Tamo se odluke donose na osnovu podataka, testiranja, dugoročnog praćenja i jasno definisanih kriterijuma. Kod nas je intuicija i dalje važnija od mjerenja.
U praksi, ono što se najčešće dešava jeste da najtalentovaniji treniraju najviše. Igraju za dvije selekcije, dodatno individualno rade, vikendom turniri, ljeti kampovi. Malo ko u tom procesu postavi jednostavno pitanje: da li je njihovo tijelo spremno za takvo opterećenje?
Savremena sportska nauka je po tom pitanju jasna. Istraživanja pokazuju da asimetrije u snazi i funkciji donjih ekstremiteta veće od 10-15% značajno povećavaju rizik od povreda, posebno povreda koljena i prednjeg ukrštenog ligamenta (ACL).
Takođe, naglo povećanje opterećenja bez adekvatnog praćenja povezano je sa većom učestalošću mišićno-koštanih povreda kod mladih sportista. Pretreniranost i hronični zamor kod adolescenata nijesu mit, već dokumentovan problem koji utiče i na performanse i na dugoročno zdravlje.
Drugim riječima, danas više ne možemo reći da "nijesmo znali".
U radu sa mladim sportistima redovno se susrećemo sa podacima koji bi u ozbiljnim sistemima bili alarm. Značajan procenat djece pokazuje funkcionalne asimetrije iznad granica koje literatura smatra rizičnim.
Kod mnogih je prisutan nesklad između kalendarskog opterećenja i stvarne fiziološke spremnosti. I ono što je najopasnije - subjektivni osjećaj "dobro sam" često ne prati realno stanje organizma.
U zemljama poput Sjedinjenih Američkih Država ili Njemačke, razvoj sportiste je projekat koji uključuje kontinuirano testiranje, monitoring opterećenja i individualno prilagođavanje treninga.
Ako podaci pokažu povećan rizik, program se mijenja. A ako zamor prelazi dozvoljene granice, smanjuje se intenzitet. Tamo je prevencija dio sistema.
Kod nas je prevencija često reakcija - tek nakon povrede.
Najčešća rečenica koju čujemo je: "On je jak, može on to".
Ali nauka pokazuje da snaga bez balansa, volumen bez kontrole i intenzitet bez periodizacije dugoročno vode u pad performansi ili povredu. Problem nije visoko opterećenje samo po sebi. Problem je nekontrolisano i naglo povećanje opterećenja bez adekvatne adaptacije.
Kada sportista sa 19 ili 20 godina razvije hronične bolove u koljenu ili leđima, to rijetko bude "peh".
U najvećem broju slučajeva to je posljedica kumulativnog stresa koji nikada nije bio sistematski praćen. Biomehanički faktori rizika za ozbiljne povrede mogu se identifikovati i korigovati na vrijeme. Povreda nije uvijek iznenađenje. Često je propuštena prilika za prevenciju.
Najveći paradoks Balkana je što radimo mnogo, ali mjerimo malo. Djeca treniraju rano, takmiče se često i prolaze kroz veliki broj utakmica godišnje. I dalje se oslanjamo na entuzijazam, tradiciju i autoritet trenera, dok objektivni pokazatelji ostaju u drugom planu.
U ozbiljnim državama takav pristup je nezamisliv. Tamo sistem štiti sportistu od pretjerivanja - čak i kada je talentovan.
Kod nas se i dalje vjeruje da će "najbolji isplivati". Ali u savremenom sportu više ne isplivava najtalentovaniji, već najzdraviji, najstabilniji i najdugoročnije vođen.
Možda je pravo pitanje: da li smo mi ispunili svoju odgovornost prema tom potencijalu?
Talent je dar. Sistem je odgovornost. Ako znamo da se rizik može procijeniti, da se opterećenje može planirati i da se asimetrije mogu korigovati, onda ignorisanje tih činjenica više nije neznanje - već svjesno održavanje zastarjelog modela rada.
Ako želimo sportiste koji traju, koji ulaze u seniorski nivo zdravi i stabilni, moramo prestati da selektujemo “od oka” i treniramo “po osjećaju”. Nauka nam je dala alate. Podaci postoje. Metodologija postoji.
Pitanje je samo da li imamo hrabrosti da prihvatimo da talenat bez sistema nije strategija razvoja - već rizik koji Balkan predugo naziva tradicijom.
Autor Marko Rajović, magistar sportske medicine
Bonus video:
