Kako smo djeci „ukrali“ ulicu

Ako biste prije trideset godina kazali roditelju da će njegovo dijete provesti cijelo popodne u kući, vjerovatno bi pomislio da je bolesno.

Danas, ako dijete provede cijelo popodne napolju, mnogi roditelji se zapitaju gdje je, sa kim je i zašto nije kod kuće. I teško je roditeljima zamjeriti.

Ulica danas nije ista ona ulica na kojoj smo mi odrastali. Više automobila, više saobraćaja, više nepoznatih ljudi, više opasnosti koje roditelji vide i kojih se opravdano plaše.

Nekada su roditelji govorili: „Idi napolje i vrati se kad padne mrak.“ Danas mnogi žele da znaju gdje im je dijete, sa kim je i kada će se vratiti. Razumijem taj strah.

Ali negdje između potrebe da djecu zaštitimo i želje da im obezbijedimo najbolje moguće uslove za odrastanje, dogodilo se nešto o čemu rijetko govorimo. Djeci smo ukrali ulicu. A sa njom smo im, nehotice, uzeli i veliki dio spontanog kretanja.

Ulica nije bila samo mjesto za igru. Bila je najveća učionica motorike.

Tu smo učili da trčimo, skačemo, padamo i ustajemo. Učili smo da procijenimo koliko možemo da skočimo, kako da zaobiđemo prepreku, kako da održimo ravnotežu, kako da se snađemo kada nešto ne ide po planu.

Svaki ivičnjak bio je mali poligon za ravnotežu. Svako drvo prilika za penjanje. Svaka livada teren. Svaka ogrebotina mala lekcija. I niko nam nije pravio program razvoja motorike. Razvijali smo je kroz život.

Danas djeca imaju više obaveza nego ikada. Škola, strani jezici, muzika, dodatna nastava, treninzi, takmičenja. Roditelji ih voze sa jedne aktivnosti na drugu. Kalendar im je pun. Na papiru djeluje da su veoma aktivna.

Ali tu dolazimo do jednog velikog paradoksa savremenog djetinjstva. Imamo djecu koja su stalno zauzeta, a sve manje fizički aktivna.

Dijete može imati tri treninga sedmično i istovremeno provesti najveći dio dana sjedeći.

Sjedi u školi. Sjedi u automobilu. Sjedi na kursu. Sjedi kod kuće. Sjedi ispred ekrana. A onda jedan sat odradi trening i mi kažemo da je aktivno dijete. To nije isto.

Nekadašnje dijete možda nije imalo organizovan trening svakog dana, ali je moglo provesti pet ili šest sati u pokretu. Trčalo je, igralo fudbal, vozilo bicikl, penjalo se, jurilo sa drugom djecom, padalo i ustajalo.

Danas smo djeci organizovali gotovo svaki minut, a oduzeli im ono što nije bilo organizovano - slobodnu igru.

Kroz godine rada u sportu i testiranja velikog broja djece sve više imam utisak da najveći problem nije samo nedostatak sporta.

Problem je nedostatak djetinjstva u pokretu.

Sve češće vidimo djecu koja imaju dobru želju, odlične uslove i kvalitetne treninge, ali im nedostaju osnovna iskustva kretanja. Ravnoteža, koordinacija, procjena prostora, kontrola tijela, sposobnost da se snađu u nepredviđenoj situaciji.

A upravo se te stvari najbolje uče kada dijete samo istražuje svoje mogućnosti.

Kada mu ne kažemo svaki put kako da skoči.

Kada mu ne postavimo uvijek prepreku iste visine.

Kada mu ne objasnimo svaki pokret.

Kada samo izađe napolje i počne da se igra.

Poseban problem je što današnja djeca gotovo da više ne znaju šta da rade kada im je dosadno.

A dosada je nekada bila početak igre.

Kada nam je bilo dosadno, izašli smo napolje. Smislili igru. Napravili golove od kamenja. Vozili bicikl. Penjali se na drveće. Takmičili se ko će dalje skočiti.

Nismo imali sadržaj. Morali smo da ga napravimo sami. Danas je dovoljno nekoliko sekundi da ekran popuni svaku prazninu. Dijete više ne mora da pronađe zabavu. Zabava pronađe njega.

I zato ne mislim da je rješenje vratiti djecu na ulicu kao da je vrijeme stalo. Ulica se promijenila. Društvo se promijenilo. Roditelji imaju razloga da budu oprezni.

Ali ako smo djeci već uzeli ulicu, moramo im dati nešto što može da preuzme njenu funkciju.

Više sigurnih prostora za slobodnu igru. Više školskih terena koji su dostupni djeci. Više parkova. Više igrališta. Više vremena bez telefona i unaprijed isplaniranih aktivnosti.

Ne treba svakom djetetu vrhunska oprema, skup trening i savršeno organizovan program. Potrebni su mu prostor, vrijeme i sloboda da bude dijete.

Sport može razvijati dijete. Trening može biti dragocjen. Stručni rad je važan. Ali nijedan trening ne može u potpunosti zamijeniti sate slobodnog kretanja, istraživanja, igre i druženja sa drugom djecom.

Jer dijete ne razvija tijelo samo kada trenira. Razvija ga svaki put kada trči, skače, penje se, pada, ustaje, okreće, pokušava ponovo i samo pronalazi način da uradi nešto što juče nije moglo.

Možda zato pitanje nije samo gdje su nam djeca.

Možda treba da se zapitamo gdje je nestao prostor u kojem su djeca nekada bila djeca.

Jer kada djetetu uzmemo ulicu, ne uzimamo mu samo mjesto za igru - uUzimamo mu jedan od najvažnijih prostora za odrastanje.

Autor Marko Rajović, magistar sportske medicine