Goran Ivanišević, čovjek koji je učinio da 10. jula 2001. Split gori kao nikada, u drugom dijelu emisije (Ne)uspjeh prvaka govorio je upravo o onome što ga je dovelo do krune Vimbldona prije 24 godine - činjenici da nikada nije odustao.
"Ko god želi da bude sportista, mora biti spreman na padove, na odricanja i mora biti spreman na pravljenje grešaka. Ne smiješ se ustručavati da napraviš grešku, jer onda ćeš ih sigurno napraviti previše", poručila je teniska legenda u emisiji koju ove godine vodi Slaven Bilić, nekadašnji reprezentativac i selektor Hrvatske.
Bilić je istakao kako mu je prva asocijacija na tenis samoća.
"Volio bih da sam u to vrijeme imao online školovanje, da sam mogao da imam laptop, jer sam imao puno vremena, a nisam imao šta da radim", odgovorio je Ivanišević.
Šampion je šampion
Samoća je krenula veoma rano, a očekivanja su odmah najveća.
"Ko me je pitao sa 15 ili 17 godina da li osjećam pritisak? Niko, samo je bilo: Hajde, ideš i igraj. Sada je sve - je li mu ovo previše, hoće li... Previše toga se pazi. Zato postoje rang liste, zato postoji ko će biti šampion, a ko neće. Jednostavno, vidi se ko može da se nosi s pritiskom, ko može da 'prima udarce'. Moraš da primiš koji put, padaćeš, ali taj će i isplivati, taj će biti dobar. Ponavljam, ako se bojiš plašiđ da napraviš greške - napravićeš ih i nećeš uspjeti", jasan je Ivanišević.
Vremena nisu ista, ali...
"Šampion je šampion. Šampion se rodi jednom u sto hiljada godina, takav kao Novak Đoković, takav kao što je Luka Modrić u fudbalu... Ko je njega pitao da li mu je bilo teško? Bilo mu je teško, naravno da jeste, svakome je teško u jednom trenutku".
I u ovom dijelu je govorio o saradnji sa Đokovićem.
"Meni je bilo fenomenalno. To su stvari koje nikada ne možeš da zaboraviš - i da više ništa ne radim u tenisu bio sam dio najvećeg, najvećeg u istoriji i svi ti rekordi... Da sam samo tamo sjedio, mahao i nosio rekete opet sam nešto uradio", jasan je Ivanišević.
Prisjetio se i nastupa na Olimpijskim igrama gdje je nosio hrvatsku zastavu, igrao četiri meča u pet setova i dao sve od sebe da donese dvije bronzane medalje iz Barselone 1992. Iako fizički iscrpljen, mentalno nije bilo odustajanja.
"Umor postojao nije. Mrtav sam, ali nisan... Jednostavno, morao sam da osvojim tu medalju. Igrali smo i parove. Tu smo u pet setova izgubili u polufinalu - mogli smo da osvojimo makar srebro".
Sin najbolji hrvatski junior
Bilić i Ivanišević su se dotakli i teme roditelja i njihove uloge u sportskom razvoju djece. Ivanišević je primijetio da današnja djeca "skaču" s jednog sporta na drugi, a roditelji ih u tome prate, što često dovodi do gubitka fokusa.
"Roditelj mora biti taj koji kaže: Hajde malo, ajmo da se smirimo, hajde tu bar dva mjeseca... Znam ime svakog svog trenera od svoje osme godine života, kako se zove, kako se preziva i šta me naučio. Sad da pitaš dijete, oni nemaju pojma ko im je trener, ne znaju mu ni ime jer znaju da će za mjesec kada ga taj trener 'malo stisne' biti: O, ne možeš ti tako da pričaš s mojim djetetom, mijenjamo trenera. Treneri se mijenjaju kao na traci", priča Ivanišević.
Njegov sin, 17-godišnji Emanuel Ivanišević, prije nekoliko dana je upisao prvu pobjedu u seniorskoj karijeri.
"Ja sam tu logistika, što god treba, ja mu pomažem. On je trenutno najbolji hrvatski junior i iskreno, nema tu čarobne, staklene kugle šta će mu se dešavati u životu i kako će mu biti u tenisu. Uvijek sam tu za sve. Mislim da roditelji treba da budu tu, ne trebaju forsirati, ali treba da budu tu. Tako da želim više da mu budem otac. Želim da imamo otac - sin odnos. Ako treba savjet - tu sam, ali da bih ga trenirao u životu, ne bih nikada, jer sam vidio puno slučajeva koji nisu završili dobro, prije ili kasnije, pogotovo u tenisu".
Za Hajduk se ne navija - Hajduk se voli i živi
Ivanišević voli sve sportove, a kratko vreme je trenirao i u Hajduku dok je Slaven bio trener.
"Najljepših nekoliko nedjelja bilo mi je 1997. godine - ruka me malo boljela, bio je kraj godine, a Hajduk mi je dopustio da treniram sa juniorima. Uživao sam - to su bili nezaboravni trenuci mog života".
Zašto Hajduk?
On je u krvi onome ko se rodi u Splitu. Za Hajduk se ne navija - Hajduk se voli i živi. Volim fudbal 'balun' mi je možda i draži od tenisa. Nisam onaj koji prati samo kad igra reprezentacija - gledam sve, od prve do treće lige, gdje god naši igraju. Jednostavno volim fudbal", zaključio je legendarni Splićanin.
Ukoliko ste propustili prvi dio emisije sa Ivaniševićem možete ga pogledati na na video snimku ispod.
Bonus video:
