Deset godina od senzacionalne noći u Rijeci - ili 10 godina od utakmice u kojoj je Primorac pokazao da su čuda moguća i napravio jedan od najvećih klupskih uspjeha u crnogorskom sportu.
Tog 23. maja 2009. u Rijeci je pao veliki Pro Reko nakon produžetka 8:7, drim-tim svjetskog vaterpola, dežurni favorit u Ligi šampiona, klub koji je u ovom vijeku osvojio šest od ukupno osam evropskih titula.
Kotoranima niko nije davao šanse, realno im nisu ni bile velike, ali takvi mečevi postoje da bi rađali šampione - u ovom slučaju je u vrh lansirao Zdravka Radića, Draška Brguljana, Damira Crepulju, Antonija Petrovića, Darka Brguljana, Juraja Zatoviča, Gergelja Kiša, Vjekoslava Paskovića, Borisa Pavlovića, Bojana Miloševića, Adama Štajnmeca (postigao pobjedonosni gol), Dragana Draškovića, Nebojšu Milića...
Njih 13 je u vodi riječke Kantride “udavilo” najjači tim na planeti, pod komandom trenera Ranka Perovića i njegovog pomoćnika Vida Lompara.
- Sjećam se svakog detalja. Od momenta kada smo krenuli ka Rijeci uz veliku podršku navijača, pa euforije na samom bazenu. Igrači, stručni štab i navijači - mi smo vjerovali da možemo. Za ostale nas nije bilo briga - kaže za “Vijesti” Nebojša Milić, bivši kapiten kotorskog velikana.
Vaterpolo je sport u kojem se velika iznenađenja baš i ne dešavaju često.
- Za sve ove godine vidimo da se u svjetskom vaterpolu ne mijenja mnogo toga. Favoriti gotovo uvijek dobiju ono što žele. Samim tim naš podvig, kako vrijeme odmiče, vrijedi još više, jer se svi sjećamo kakve smo unutrašnje probleme u klubu imali tih godina - ističe Milić.
A kako bismo ih zaboravili? Bilo je to vrijeme kada u Primorcu nije bilo novca. Možda ga je i bilo, ali ga igrači i stručni štab nisu dobijali mjesecima. Bilo je štrajkova, prekidanja treninga..., razmišljalo se od danas do sjutra.
- Prava ekipa - eto to smo bili. Igrači, treneri i doktor Đorđe Klajn. Imali smo u sastavu devet Kotorana, momaka koji vole klub i grad, i četvoricu stranaca koji su se osjećali kao kod kuće. Slovak Zatovič je bio za neke anonimus, ali je pokazao kakav je i čovjek i igrač, Pavlović takođe, o Kišu i Štajnmecu ne treba trošiti riječi..., dovoljno je pogledati kakvu karijeru su imali. Ništa nije bilo slučajno, radili smo to iz ljubavi i vratilo nam se. Te momente slavlja ne može niko da nam oduzme - sjeća se Milić.
Godinu kasnije, Primorac je u Napulju, uz sve finansijske probleme, opet igrao finale Lige šampiona. Pro Reko je ponovo bio rival, ali nije dozvolio da se dogodi nešto slično - slavio je 9:3.
- Čuda se ne dešavaju svaki dan. Držali smo se zajedno, “gurali” smo koliko smo mogli, ali ne može se sve ni na volju - rekao je Milić, koji je 2009. kao kapiten podigao i trofej u Superkupu Evrope.
Primorac je tada bio i najljepša i najtužnija priča evropskog vaterpola. Sada je samo najtužnija.
Čeka na domaći trofej od 2010. godine (kada je osvojio Kup Crne Gore), igrao je u tek ponekom finalu, diskutabilna je i kotorska škola vaterpola koja je nekada bila ponos. Da sve bude gore, Primorac nema ni bazen, jer tek treba da se završi rekonstrukcija plivališta “Nikša Bućin”.
- Kotor će uvijek biti grad vaterpola, ali desetak godina bez trofeja dosta toga govori. I nije samo problem u trofejima - Primorac nema svoj dom, djeca više ne jure na bazen, nemaju ga. Odustaju od vaterpola, jer nemaju ni idole. Nažalost, sve legende, ne mislim tu samo na našu generaciju, daleko su od kluba. To nije dobro, nikako ne može da bude dobro - razočaran je Milić.
- Primorac mora da se vrati na svoj put, da stvara igrače, pravi rezultate, juri trofeje... Ali, mora i da se promijeni mentalitet u klubu, način vođenja. Nedostatak bazena jeste veliki problem, ali nije jedini. Ubrzo će se i to riješiti i nadam se da Primorac ima plan da izađe iz ove krize. Svi nama koji volimo ovaj grad i klub teško pada što gledamo sve što se dešava, a ne možemo da pomognemo - zaključio je Milić.
Primorac je uvijek opcija za mene, ali ne dok su tu neki ljudi
Nakon završetka igračke karijere Nebojša Milić se posvetio trenerskoj. Bio je u Italiji, radio je i u Budvi, sada je u Kataru...
- U Kataru ću sigurno i biti naredne sezone. Radim s mlađim kategorijama, volim to što radim - rekao je Milić.
Povratak u Primorac je prirodan put. Sada nije opcija, ali u budućnosti svakako mora da bude.
- Primorac je moj klub kojem želim sve najbolje. U ovom trenutku, ipak, nema šanse da budem tu, dok god su u klubu neki ljudi - istakao je Milić.
Bonus video:
