Ako je Malaga 2008. i evropska titula bez dileme najveći uspjeh crnogorskog vaterpola, bronzu osvojenu prije dva dana u Budimpešti je najpoštenije nazvati - medaljom koju nisu očekivali ni najveći optimisti.
Niti su „ajkule” najavljivale velike stvari u glavnom gradu Mađarske, niti su to „smjele” da urade nakon ljetošnjeg 10. mjesta na Svjetskom prvenstvu, niti su za to - uz poštovanje za svih 13 momaka koji su nosili crnogorsku kapicu na EP - imali pokriće imajući u vidu da su makar za nijansu u svakom smislu ispred naše selekcije timovi poput Hrvatske, Srbije, Mađarske, Italije, Španije, Grčke...
KADA SKROMNOST POSTANE VRLINA
Možda je i ta skromnost, koja često i nije bila odlika naših vaterpolista pred najveća takmičenja, bila X faktor - umjesto da prijete objektivno boljima, izabranici Vladimira Gojkovića su iz dana u dan tokom turnira u Budimpešti samo ponavljali da je „atmosfera nikad bolja”, da je „impresivna energija koja se vidi od prvog dana priprema”...
Možda je uspjehu doprinijelo i to što crnogorski vaterpolisti sve do 22. januara i velike pobjede nad Italijom u četvrtfinalu nisu pomenuli riječ - medalja. Makar ne javno... Već su od prve utakmice na EP, protiv Slovačke, imali jasan cilj da budu među osam najboljih, jer je samo to garantovalo da će osigurati plasman na kvalifikacioni turnir za Olimpijske igre.
Zato je u ušima svih odzvanjalo samo to da u grupi moraju da savladaju Njemačku, kako bi put do četvrtfinala bio otvoren... Koliko je ekipa bila ponizna, govori i to da je strahovala od objektivno slabije Njemačke, koju je potom pobijedila 10:3. Za tim koji za početak respektuje Njemce, a na putu do trećeg mjesta nadigra Italijane i sruši Hrvate..., ovaj rezultat možda i djeluje još senzacionalnije. „Ajkule” su se, dakle, ponašale onako kako treba da se ponaša tim koji zna da nije ni najjači ni među najjačima, ali i koji je svjestan da mora i može da pokaže zube svima.
A ono što sigurno nije doprinijelo, već imalo ključnu ulogu u svemu je - ogromno srce i vjera u sopstvene mogućnosti, u mogućnosti saigrača, u savjet selektora i stručnog štaba, ubjeđenje da će se isplatiti svaki trening od početka decembra u bazenima u Nikšiću, Herceg Novom, Podgorici, Novom Sadu, na kraju i Budimpešti. Da nije bilo takve motivacije i čeličnog karaktera, na kraju ne bi bilo ni velikog povratka protiv Hrvatske u grupi (od 5:10 do 10:10, pa nesrećan poraz), niti bi to bilo moguće ponoviti u subotu protiv istog rivala u borbi za bronzu kada je u dva navrata bilo minus četiri.
Ne bi ni pao prvak svijeta (Italija), ne bi ni Mađari u utakmici u kojoj su sve vrijeme vodili bili u panici do posljednje sekunde... - Srce koje smo pokazali nam je donijelo bronzu. Došli smo na EP skromno, vratili smo se sa medaljom. Iako je bronzano, mogu da kažem da mi je ovo vjerovatno najdraže odličje koje sam osvojio - rekao je kapiten Draško Brguljan.
Kada to kaže čovjek koji je učestvovao u svim uspjesima crnogorske reprezentacije, koji je do sada bio dio svih uspjeha na najvećim takmičenjima, onda je valjda još lakše da se objasni važnost i sjaj ove bronze u zemlji vaterpola.
ČETIRI DEBITANTA LAVLJEG SRCA
Prošlo je vrijeme braće Janović, Gojkovića iz igračkih dana, Predraga Jokića, Borisa Zlokovića, Miloša Šćepanovića..., zato sada svaka medalja vjerovatno vrijedi više nego ijedna prethodna.
Brguljan je uz Aleksandra Ivovića, i naravno selektora Gojkovića, jedini iz sadašnje ekipe koji ima iskustvo osvajanja odličja sa velikih turnira.
Neki igrači su malo po malo dolazili do prvog tima, dobijali nekad veću, nekad manju šansu, a konkretno na ovom EP Crna Gora je imala četiri debitanta - Stefana Vidovića, Stefana Pješivca, Dimitrija Obradovića i mladog golmana Petra Tešanovića.
Hvalospjevi nisu potrebni, ko je gledao sedam utakmica naše selekcije vidio je sve - ovih 13 momaka su pošli u Budimpeštu da urade apsolutno sve za sebe i reprezentaciju. Nagrađeni su time što su se vratili kao heroji, što im navijači opet skandiraju imena...
JUBILARNA 10. MEDALJA
Od 2007. godine kada je debitovala u Svjetskoj ligi, zaključno sa Evropskim prvenstvom u Budimpešti - crnogorska vaterpolo reprezentacija je osvojila 10 medalja. Pet od njih su stigle sa najvećih takmičenja.
U Malagi je 2008. pokorila Stari kontinent i ispisala istoriju pobjedom nad Srbijom u finalu. Dogodilo se to 13. jula, na praznik, Dan državnosti. Junak je bio Nikola Vukčević koji je u produžecima matirao Denisa Šefika i donio trijumf od 6:5 timu Petra Porobića. Godinu kasnije Crna Gora je osvojila i Svjetsku ligu kao domaćin u Podgorici - bila je tada i najbolji tim na planeti, makar se tako vjerovalo.
Ali, Podgorica je bila samo uvertira u razočaranje na Svjetskom prvenstvu u Rimu, gdje je naša selekcija bila deveta. U junu 2010. crnogorski vaterpolisti su bili srebni u Svjetskoj ligi (poraz od Srbije u finalu u Nišu), a onda se na medalju čekalo sve do januara 2012. Osvojena je ponovo srebrna, i to na Evropskom prvenstvu, na kojem je debitovao novi selektor Ranko Perović. I tada je od „ajkula” bolja bila Srbija - 9:8.
Uspješno je bilo i ljeto 2013. koje je počelo bronzom u Svjetskoj ligi (u ruskom Čeljabinsku) za pravi uvod u Svjetsko prvenstvo u Barseloni. Crna Gora je u Kataloniji stigla do finala, u kojem je izgubila od Mađarske (8:7). I u 2014. godini „ajkule” su bile trećeplasirane u Svjetskoj ligi (Dubai).
Potom, debi selektora Vladimira Gojkovića i srebro na EP u Beogradu (2016), što je bilo i posljednje odličje sa najvećih takmičenja do Budimpešte 2020.
Medalja je, ipak, bilo u periodu od 2016. do 2020. Osvojene su u Svjetskoj ligi - titula u junu 2018. Budimpešti - pa mjesec kasnije bronza na Mediteranskim igrama u Taragoni.
Bonus video:
