Crnogorski vaterpolisti, u kakvom god sastavu učestvovali na najvećim takmičenjima, ne smiju da se zadovoljavaju samo plasmanom u četvrtfinale.
To je mišljenje svih, to je poruka koju je iz Fukuoke dan nakon što je završeno Svjetsko prvenstvo poslao i sam selektor Vladimir Gojković. Kakva god realnost bila, sportska ambicija mora da postoji...
"Ajkule" su u Japanu igrale četvrtfinale, u tom meču su tijesno izgubile od Grčke (10:9), na kraju su bile tek osmoplasirane i krajnji rezultat nije pozitivan, malo je nedostajalo da bude bolji.
Tako će se brzo zaboraviti i dobar utisak koji je u gotovo svakoj utakmici ostavila naša selekcija. Zaboraviće se, između ostalog, i zato što ozbiljan dio vaterpolo javnosti (i ne samo on) godinama unazad vjeruje da Gojković nije pravi čovjek za funkciju koju obavlja. Tom dijelu je još jedno osmo mjesto samo potvrda teorije koju zastupaju i pojedini bivši igrači nekorektnim komentarima na društvenim mrežama.
Svi koji prate vaterpolo znaju da kritike na račun selektora između ostalog dolaze i iz nekih centara moći u našoj državi i da nemaju veze samo sa sportom, ali ostaje činjenica da ni rezultati nisu saveznik legendarnog vaterpoliste.
Gojković je na klupi od septembra 2015. Dakle, od njegove promocije je prošlo gotovo osam godina. Tada je od Ranka Perovića naslijedio moćnu reprezentaciju, sa braćom Janović, Predragom Jokićem, Aleksandrom Ivovićem, Draškom i Darkom Brguljanom, Milošem Šćepanovićem...
Vodio je potom i one manje jake selekcije "ajkula" pošto se veliki dio pomenutih igrača oprostio (neki su sami nakon svađe sa selektorom napustili tim, neke je Gojković otpisao), sada je slučaj i da radi sa potpuno promijenjenim i podmlađenim sastavom koji je kad-tad morao da dođe na najveću scenu. Iako za nju većina tih momaka u datom trenutku nije bila spremna...
Za ovih osam godina, Crna Gora je osvojila dvije medalje na najvećim takmičenjima - na Gojkovićevom debiju, na EP 2016. u Beogradu, potom 2020. u Budimpešti na još jednom kontinentalnom turniru. Samo još jednom je naš nacionalni tim u Gojkovićevom mandatu igrao polufinale - na Olimpijskim igrama 2016.
Sve to u ukupno 10 nastupa na najvećoj sceni, uz dvije titule u Svjetskoj ligi - 2018. u Budimpešti i dvije godine kasnije u Tbilisiju.
"U Fukuoki je bio evidentan napredak u odnosu na prošlu godinu. Međutim, mi smo Crna Gora i znamo što želimo. A želimo više", istakao je Gojković.
Ako je u Fukuoki, kako ističe Gojković, napravljen iskorak u svakom smislu sem rezultatskom, onda je pred A selekcijom godina iskušenja u kojoj konačno treba da uđe u borbu za medalju. Samo takav napredak bi poslije ovog u Japanu imao smisla...
A posao će biti veoma težak, jer sedam mjeseci prije Svjetskog prvenstva u Dohi naši vaterpolisti tek treba da se plasiraju na taj turnir, a manje od godinu ranije misle i o tome hoće li osigurati vizu za Olimpijske igre u Parizu.
To su problemi s kojima se suočava reprezentacija i sam Gojković, ali da bi se očekivali uspjesi kompletna slika našeg vaterpola mora da bude mnogo bolja. I na nju treba da utiče svaki pojedinac koji radi i nešto se pita u trofejnom sportu. To do sada baš nije bio slučaj...
I tek kada klupska scena bude izašla iz okvira poluamaterske, kada svi do jednog unutar i oko Saveza i ta četiri kluba budu na istom zadatku, kada sve reprezentativne selekcije budu prioritet - onda za Gojkovića može da se kaže da je najveći krivac za to što Crna Gora na pravi rezultat čeka već tri i po godine.
Bonus video:
