Odavde do vječnosti

Sticajem okolnosti sam komentarisao vaterpolo, to znači pratio i veliku karijeru Petra Porobića. Još od njegovih studentskih dana, kad je zapostavio vaterpolo da bi diplomirao na Pravnom fakultetu.

O Petru se može pričati i govoriti na razne načine, ali istovremeno kada umre velika ličnost, a on je uistinu to, onda ima mnogo patetike. Trudiću se ipak da u narednim redovima ne pišem na takav način.

Petar je bio izuzetan intelektualac - po mom sudu, najveći intelektualac među velikim trenerima. A to iz iskustva, barem u sportu, nije garant za rezultat.

Crnogorski vaterpolo je najtrofejniji i najbogatiji naš sport u ovih 70 ili 80 godina - još od Cikote Stanišića, Mira Ćirkovića... Govorim o trenerima, završivši sa današnjim selektorom Vladom Gojkovićem.

Petar je na tom spisku trenera-velikana, a ima ih mnogo (pomenuo sam samo trojicu) apsolutno prvi. Ne samo što je osvojio zlato u Malagi, već i zbog načina na koji se bavio teškim trenerskim poslom: kranje odgovorno, temeljito. I naravno, ta zlatna medalja je bila kruna njegove karijere, da kažem kratke karijere. “Kratke”, od 40 godina.

Išao je postupno, učio, ko ga je bolje poznavao mogao je da zaključi da je nerijetko znao da bude zatajan. Onako kako ga sada već pamtim, a upoznao sam mnogo trenera iz svih sportova - jedan je od rijetkih koji je umio da sluša: i laika, i stručnjaka, i novinara, i navijača...

I to na jedan neobičan način, a takva mu je bila i priroda. Što bi se reklo: pet puta je mjerio prije nego što presiječe.

Prošle su i sve ove godine, otišao je u inostranstvo i tada sam mislio, a bio sam još novinarski aktivan, da nije trebalo da ide; da je trebalo “po svaku cijenu” da ostane u crnogorskom vaterpolu, ali pričati sada zašto i kako - opet bismo se vrtjeli u krug.

Ovih dana će Petar biti, i već je, mnogo važan, neprevaziđen i eto, nikad ga nećemo zaboraviti. Ali ono što je sigurno, njegovo vaterpolo djelo je apsolutno neprikosnoveno. Izbacio je on i mnogo novih trenera, ali ono što bih rekao za njegovu zlatnu generaciju iz 2008. godine, a mislim da su i svi ti sada već zreli ljudi, danas svjesni da se Petar trudio, da je nastojao, i da je uspio da od svih njih napravi bolje i najbolje ljude.

Posebno sam ga cijenio što je bio ispred svog vremena. Ali ko ga je bolje htio i želio da upozna, znao je ili saznao da je Petar učio od mnogih velikih njegovih prethodnika. Da krenemo od Vlaha Orlića, rodonačelnika jugoslovenskog modernog vaterpola, pa Nikole Stamenića, do Ratka Rudića koji ga je pozvao za pomoćnika kad je počela Ratkova maratonska zlatna era. Da bi se to sve zaokružilo sa Nenadom Manojlovićem.

Poznato je da je prvi veliki međunarodni uspjeh Petar Porobić napravio u Montrealu 2005. sa Srbijom i Crnom Gorom - osvojio je zlato na Svjetskom prvenstvu, s petoricom naših reprezentativaca.

Valjda je sudbina tako htjela, da to već ogromno, nagomilano, dobro raspoređeno Petrovo teoretsko i praktično znanje, kulminira uoči naše nezavisnosti, a pretočeno je tri godine docnije zlatnom medaljom u Malagi. Mnogi i danas misle, a i tada su mislili, da je to samo od sebe došlo. Ne, nije.

Petar je u relativno kratkom vremenu uspio, i to samo on zna kako, da okupi, da skupi, da ujedini to što je u tom momentu imao crnogorski vaterpolo. U vodi, i na “suvom”. Sve je drugo istorija.

Ali moram reći: u tom vremenu, u toj konkurenciji, kao debitant, to niko nije uspio. Niti će...

On je u vaterpolu bio sve - možda i nije primjereno da to kažem, ali on je u tim godinama i svoju porodicu malo stavio sa strane. Zbog vaterpola, naravno.

Trebalo bi reći da je Malaga zlatni simbol našeg vaterpola i Petrov, ali on je jedan od ključnih ljudi što se danas uopšte igra vaterpolo na ovom nivou, jer je od vremena sankcija i prije uspio sa saradnicima da održi tu “proizvodnju” novih igrača, da pronalazi talente, a jedan od ljudi u kojem je on vidio novog trenera i novog selektora bio je aktuelni Vlado Gojković. Sada je naravno glupo govoriti: taj tandem Porobić - Gojković, da je nastavio, a on je samo u jednom momentu bio zajedno na Evropskom prvenstvu u Beogradu 2016, kad smo osvojili srebro, vjerovatno bi nam donio više medalja, jer riječ je o dva različita čovjeka, ali eto - Petru je srce popustilo.

To me na neki način i ne čudi, jer je Petar ovih minulih 25 godina sve svoje dileme, nezadovoljstva, nepravde, pa i ambiciju, nosio u sebi. Ali, pored svega toga, uvijek je bio sa svima krajnje korektan.

Sve u svemu - jedan jedini, zasada neprevaziđen. Možemo žaliti što je njegovo ogromno znanje rasuto po svijetu u posljednjih sedam-osam godina, a valjda smo sada svjesni kakva je praznina nastala i ostala onog dana kada je odlučio da ode iz Crne Gore. Otišao je odavde (Kotor - Herceg Novi) - do vječnosti.