Da se ne zaboravi, aferi s doktoratom prethodila je poplava sa svojom aferom. Između njih dvije utisnula se afera oko cenzure.
Tako afere u Srbiji sustižu i prestižu jedna drugu. A pošto se nijedna ne razrješava, može se reći i da naliježu jedna na drugu i pritiskaju čitavo društvo tako da ono sve teže diše pod njima.
Afera s doktoratom se čini najjasnijom i manje krupnom od druge dvije, u čijem se središtu nalazi sam premijer.
Sva je prilika da doktorska teza ministra policije jeste krivotvorena. To je, prema mnogima, dovoljno da po principu individualne odgovornosti on ode sa svog položaja.
Obmanuti ministar
Linija alternativnog argumenta, iako poprilično neuvjerljiva, mogla bi, pak, glasiti ovako. Nema razloga da isključimo pretpostavku da je ministar lako mogao biti obmanut od strane svog mentora i komisije koja je ocjenjivala njegov akademski rad. Sasvim je moguće da je on na najbolji način ispunio školski zadatak koji mu je bio postavljen.
Očekivati od nekoga ko nikada nije napisao ozbiljan akademski tekst da zna kako se to radi, naprosto je previše. Nije nemoguće ni to da je ministar u stvari dva puta bio obmanut - jednom kada je pisao i branio svoj magistarski rad i drugi put kada je radio na doktoratu. Sve u svemu, ministra su mogli da prevare i njegovi mentori i komisije koje su prihvatale njegove tekstove kao valjane akademske radove.
Pretpostavimo da po završetku osnovnih studija ministar nije stekao ni najblaži pojam o tome šta podrazumijeva pisanje akademskog teksta, da ne govorimo ni o kakvim istraživanjima. Ko god je prošao kroz domaće visoko obrazovanje, neće mu biti teško da to zamisli. Tako nespreman, ministar stiže do magistarskih i doktorskih studija. I sve što je na tim studijama naučio o standardima naučnog rada, on je savjesno primijenio u svom radu. I taj rad sad izgleda kako izgleda. Na koga pada veća odgovornost: na ministra ili na škole koje je pohađao i ljude koji su ga učili?
Ministra policije je možda obmanuo mentor ili komisija
Naravno, nije nimalo zgodno kada se pokaže da je ministar policije poput djeteta podložan obmanama. Zato su oni koji traže njegovu smjenu dobrim dijelom u pravu, sve i ako dopustimo dodatno razumijevanje za njegovu akademsku nedoraslost. Ali, složićemo se i da sama ta smjena neće riješiti probleme koje pravi ustanova u kojoj se velikim dijelom školuje domaći politički kadar.
Rješenje kroz nagodbu?
Vrijedi zbog toga razmisliti i o drugim opcijama. Recimo, možda bi s ministrom bilo moguće napraviti neku vrstu nagodbe. Svi koji su se odmah zgrozili nad pominjanjem nagodbe, neka se samo prisjete da se procesi tranzicione pravde mahom sastoje od raznih vrsta ustupaka i nagodbi. To, razumije se, vrijeđa naša moralna čula, ali se s vremenom pokazuje kao iscjeljujuće.
Za sve nas bi, čini mi se, bilo bolje ako bi ministar dobio priliku da se iskupi za svoje akademsko nedjelo tako što će sa pozicije na kojoj se nalazi raskrinkati visokoškolsku ustanovu i njene radnike koji su ga osramotili.
Spriranje gliba
Spiranje tog akademskog gliba s lica domaćeg obrazovanja imalo bi daleko više smisla od ministrove ostavke. Račun je jednostavan: mandat ministra je ograničen, dok Megatrend teži da traje i u nedogled proizvodi akademski bofl i politički škart. Istjerivanjem Megatrenda na obrazovnu čistinu, gdje bi taj univerzitet konačno položio račune za svoj neodgovorni akademski rad, ministar bi donekle sprao ljagu sa svog imena.
Štaviše, zadužio bi svojim dobrim djelom i buduće naraštaje. Sve u svemu, to bi bio tako krupan gest, da nije isključeno da bi ministru sve bilo oprošteno. Istoriji tranzicionih slučajeva poznati su takvi preokreti (recimo, uloga monarha i vojske u španskom tranzicionom obrtu), pa nema razloga da ne pomislimo da bi i kod nas tako nešto bilo izvodljivo.
Ko je jači - vlada ili Megatrend?
Koliko je to zaista realno, zavisi od mnogo stvari. Pitanje je da li bi ministar prihvatio takvu nagodbu. Da li on o tome uopšte može sam da odlučuje? Bitno je i to kakvi su odnosi moći između Megatrenda i vlade - ko je tu jači? S druge strane, ko bi postavljao zahtjeve i pregovarao u ime građana? Konačno, da li je razgovor o tome uopšte moguć?
S obzirom na trenutne okolnosti, jedino pitanje na koje pouzdano znamo odgovor je ovo posljednje. I taj odogovor je odričan. To pokazuju neobuzdani napadi na sajt Peščanika, koji je čitavu stvar prvi objelodanio. To pokazuju i gnjevni izlivi premijera koji uvredama diskvalifikuje potencijalne sagovornike.
Prekjuče smo dobili još jednu potvrdu: preksinoć se u centru Beograda okupilo par stotina ljudi da zatraže smjenu ili ostavku ministra; zajedno sa njima na trg su u isto vreme stigli i - batinaši. Njih je neko poslao da se obračunaju sa građanima koji traže ostavku ministra. Taj neko je i time jasno poslao poruku da odbija da razgovora o bitnim pitanjima.
Batinaši i kontramiting
Naravno, sa stanovišta zdravog razuma, potpuno je neshvatljivo da je neko spreman da nahuška batinaše na dvestotinak ljudi koji duvaju u pištaljke. Još je besmislenije to što je isti taj pored batinaša poslao i dvadesetak osoba koje su izvele nešto nalik na kontramiting.
Za razliku od batinaša, bar nekima od tih osoba bilo je vidno nelagodno, toliko da su se prije podizanja transparenata predstavljali kao članovi Demokratske stranke. Zamisao je očito bila da ti nesrećnici isprovociraju učesnike skupa, s kojima bi se onda razračunale siledžije raspoređene po obodu trga. Policija je spriječila da se to dogodi. U tom smislu, jedinica koja spada u ministrov resor uradila je dobar posao i niko nije stradao.
Tako se i sam ministar na neki način pokazao kao bolji policajac nego akademski radnik. Ali, ima razloga da u cijeloj ovoj priči događaje na trgu vidimo kao sliku onoga što se zbiva u čitavom društvu, a ministra tek kao osobu koja je podmetnuta da nosi transparent, dok neko drugi komanduje batinašima i donosi odluke ko treba da bude prebijen.
Vlada tako i u ovoj aferi uspijeva da pokaže da nije samo nesposobna nego je i krajnje neinventivna, jer uvek postupa po istom obrascu. Umjesto da traži način da izađe iz krize tako što će dijelom zaštititi sebe (ne bi u tome bilo ničeg neobičnog) a dijelom izaći u susret opravdanim zahtjevima građana tako što će težiti kompromisu koji bi bio za opšte dobro, ova vlada demonstrira da umije da se ponaša samo sa podanicima vodeći se isključivo uskogrudim (partijskim ili ličnim, svejedno) interesima. A kada podanici pokažu neposlušnost, zna se - slijede batine.
To je naravno loš rezon, ali ne i neočekivan od danas ključnih političkih figura u zemlji, ako se ima u vidu pod čijim političkim i akademskim mentorskim okriljem su stasavali. Nevolja je, i to velika, u tome što ćemo na kraju skupu cijenu njihovog lošeg obrazovanja platiti svi - i oni i mi.
Galerija
Bonus video:
