Režiser straha

Udbin recept za stvaranje neprijatelja

U Hrvatskoj žive hiljade žrtava jugoslovenskih tajnih službi, ali i stotine njihovih progonilaca
103 pregleda 11 komentar(a)
Ažurirano: 19.02.2019. 16:59h

U Hrvatskoj žive hiljade žrtava jugoslovenskih tajnih službi. U miru žive i stotine njihovih progonilaca, takozvanih udbaša. Pedantno vođeni dosijei građana, kao istorija bolesti svjedoče o državi koja nije preživjela.

Služba državne bezbjednosti, popularno zvana Udba, obilježila je živote brojnih Hrvata, posebno onih koji su se usudili da kritikuju Jugoslaviju ili Komunističku partiju (KP).

Ubistva i montirani postupci bile su samo neke od metoda zloglasne policije izvučene iz kolektivne memorije zahvaljujući zahtjevu Njemačke za izručenjem udbaša Josipa Perkovića koji se tereti za ubistvo emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Bavarskoj. Čak ni među Udbinim žrtvama nema sloge oko ovog pitanja, budući da je Perković učestvovao u osamostaljenju Hrvatske i stvaranju hrvatskih tajnih službi.

Provokacijom do „dokaza“

Jedan od onih kojima je Udba odredila život je i Anđelko Mijatović, istoričar i savjetnik za kulturu prvog hrvatskog predsjednika Franja Tuđmana. U razgovoru za Dojče vele prisjetio se kako su njegovi problemi počeli sasvim banalno, u trenutku kada se prijatelju, za kojeg nije ni slutio da je dio mreže, požalio da ne može da nađe posao zato što nije bio član tadašnje KP.

„Praćenje ne primjećujete. Udba je uvijek nalazila načine, kroz prijatelja, kolegu, djevojku…“ Uprkos idiličnoj fasadi, društvo je bilo daleko od zdravog; značajan dio građana prisluškivao je svoje susjede, prijatelje i kolege. Činili su to iz odanosti Komunističkoj partiji ili su bili ucijenjeni. „Svaki Udbin centar imao je svoje ljude u Zagrebu, pa tako i mostarski centar u koji sam po porijeklu pripadao. Glavni nam je grijeh bio odlazak u crkvu.“

Anđelko Mijatović (FOTO: dw.de)

I Mijatović je, kaže, bio okružen špijunima. Među njima je, pokazaće se kasnije, bio i direktor njegove škole, ali i prijatelj za kojeg se ispostavilo da je završio Školu unutrašnjih poslova u Sremskoj Kamenici, iako je imao svjedočanstvo Ekonomske škole u Zrenjaninu. Upravo je on bio provokator koji je Udbi obezbijedio tako potrebne dokaze.

„Radio je od 1959. godine pod kodnim imenom 'Javor'. Iz inostranstva mi je poslao sedam letaka koje sam po uputstvu proslijedio. Na lecima su bile parole protiv beogradskog režima. Molio sam ga da to više ne radi, ali nakon mjesec dana sam bio uhapšen.“

Iz Mijatovićevog dosijea (FOTO: dw.de)

Presudom Vrhovnog suda, u zatvoru Stara Gradiška proveo je godinu i po dana koje će pamtiti po teškom fizičkom radu u kažnjeničkoj radnoj jedinici. Nova istraga protiv Mijatovića pokrenuta je u zatvoru, tri mjeseca prije izlaska, kada je 21 dan bio premlaćivan. Naime, 1965. godine obilježavala se 20. godišnjica ulaska partizana u Zagreb. Kako su njegovi poznanici tom prilikom dijelili letke protiv komunističkog režima, bilo je to dovoljno za devet mjeseci i 20 dana u samici, i novih tri godine i četiri mjeseca zatvora.

Preživljavanje pod prismotrom

„Udba je proizvodila neprijatelje kako bi opravdala svoje postojanje“, kaže Mijatović. Iako mu je po izlasku iz zatvora omogućen završetak studija, praćen je sve do kraja 1989. godine.

Do tada je nekoliko puta bio privođen. U decembru 1975. godine pritvoren je pod sumnjom da je postavio minu pod trafo-stanicu u centru Zagreba. „Za Staru godinu su nas ošišali. Pustili su nas za Novu godinu kući, da bi nas 3. januara opet zatvorili, a nas trojicu; mene, Vicu Vukojevića i Ivana Gabelicu stavili su pod istragu.“ Pušteni su 28. januara, a za par mjeseci su odbačene optužbe za osnivanje terorističke jedinice i povezivanje s emigracijom preko pravnika i oca četvoro djece Joze Lukača, koji je i sam četiri i po godine bio zatvoren u Staroj Gradiški. Njega je pak Udba 1987. godine likvidirala u Medulićevoj ulici u Zagrebu.

Pošto nije mogao da pronađe dobar posao, istovarivao je ugalj, a radio je i u skladištu „Mladosti“. „Nije mi ništa bilo ispod časti. Bilo mi je važno da preživim, iako sam već tada imao objavljene četiri knjige, a završio sam i postdiplomske studije“, prisjeća se Mijatović mučnog preživljavanja pod Udbinom prismotrom.

Lašćinski slučaj

Život magistra ekonomije i preduzetnika Marka Grubišića promijenio se iz korijena krajem 1982. godine. Tada je bio apsolvent Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Vlast je, priča on za Dojče vele, situaciju velikih nestašica osnovnih potrepština i buđenje nacionalnog zanosa na sportskim terenima kontrolisala režiranim slučajevima hrvatskog nacionalizma. Grubišić je za to bio dobar materijal, budući je išao u crkvu i izjašnjavao se kao Hrvat.

Povod za njegov slučaj bila je izborna konferencija u studentskom domu na Lašćini, u kojem Grubišić i kolege nisu htjeli da prihvate kandidate za Samoupravljačku skupštinu koje je delegirala Komunistička partija, već su predložili svoje kandidate koji nisu bili komunisti. „Neposredno poslije toga dogodio se rođendan, kao i stotine drugih rođendana na kojima su se pjevale pesme 'Marjane, Marjane' i 'Vilo Velebita', što im je poslužilo za prikazivanje nacionalizma“, kaže Grubišić.

Izvještaj o Lašćinskom slučaju (FOTO: dw.de)

Bilo je to dovoljno da 11. novembra 1982. u 4:30 specijalci sa psima i 30 vozila opkole studentski dom. „Poslužili su se sa mnom i mojim cimerom Milanom Sušcem, takođe Hercegovcem. Mene su zadržali deset dana, nakon čega sam prekršajno prijavljen zbog navodnog neprijavljenog boravka u domu. Ponovno sam priveden 16. decembra, a istraga je trajala četiri mjeseca.

Fizički su me zlostavljali, prislanjali mi pištolj na čelo, vezali me za radijator, konstantno sam ispitivan i stavljan na detektor laži. Pokušali su da me optuže da sam povezan sa emigracijom i da sam stavio bombu u Namu“, prisjeća se danas uspješan poslovni čovjek i zastupnik jedne njemačke firme u Hrvatskoj.

Tuđmanov grijeh

Iako oba naša sagovornika dijele sličnu sudbinu, njihovo gledište o izručenju udbaša Josipa Perkovića Njemačkoj nije isto. Mijatović tako kaže da bi najradije da ga ne pitamo o tom slučaju. Dodaje da nije siguran da li bi ga izručio, s obzirom na to da je upravo Perković, na poziv predsjednika Franja Tuđmana, doprinio borbi Hrvatske za samostalnost.

Grubišić, pak, ne vjeruje u pokajanje bivših Udbaša i tvrdi da je Udba radila do same propasti Jugoslavije te da su njeni službenici tek tada prihvatili hrvatsku državu. Kaže, udbaši su danas interesno uvezani i odlično pozicionirani u privredi. „Od 851 hrvatskog udbaša, njih 754 ih je prešlo u hrvatske službe“, iznosi podatak Grubišić. Zbog toga smatra da je potrebna lustracija, i izručenje zvaničnika Udbe Perkovića Njemačkoj, bez obzira na njegove zasluge u ratu za hrvatsku samostalnost.

„Odgovorno tvrdim da bi Hrvatska država nastala i bez njihovih usluga. Njihovu profesionalnost pretpostavili smo moralu. Ništa dobro ne može da nastane na nemoralnim osnovama“, zaključuje Grubišić, koji velikom Tuđmanovom greškom smatra to što je uzeo Josipa Perkovića i „njemu slične“ u službu.

Zbog Zrinskog osuđen na Zrinjevcu

Kroz medije je kreiran „slučaj Lašćina“, a Grubišić je osuđen na četiri godine strogog zatvora u Lepoglavi. „Osudio me je sud na Trgu Nikole Šubića Zrinskog, a u optužnici mi je pisalo da sam pjevao pesmu o Zrinskim i Frankopanima.“

To koliko su bile efikasne Udbine metode, Grubišić ilustruje činjenicom da je do 90-ih godina nacionalno djelovanje bilo potpuno eliminisano iz studentske populacije. U Lepoglavi je proveo dvije i po godine.

Pustili su ga nekoliko dana prije 27. rođendana kako ne bi izbjegao služenje jugoslovenske vojske. „Možete misliti kako je bilo jednom političkom zatvoreniku, hrvatskom nacionalisti, koji je pod prisilom služio vojsku u Prokuplju, 30 kilometara od Niša. Kada sam izašao, do 1990. godine nisam dobio pasoš uz obrazloženje da sam opasan, iako sam je šest puta tražio.“ I Grubišić je nakon zatvora privođen nekoliko puta. Prisjeća se 1989. godine kada su mu opkolili kuću u Sinju u kojoj je živio sa trudnom suprugom. „Optužili su me za postavljanje bombe pod spomenik palim borcima u Hrvacama. Srećom, imao sam alibi i u to vrijeme sam bio u Zagrebu“.

Galerija