O CENZURI I LUKŠIĆU

Mislav Bago: Novinari sami sebe cenzurišu, iako to ne žele priznati

“Presuda za klevetu je presuda za strah, a svaka od njih sa sobom nosi poruku šta novinar dugoročno ne treba raditi”, kazao je Bago
50 pregleda 0 komentar(a)
mislav bago, Foto: Arhiva Vijesti
mislav bago, Foto: Arhiva Vijesti
Ažurirano: 21.05.2011. 08:58h

Presude za klevetu ozbiljni su problem čitavog Balkana, jer ljudi sumnjivog morala, koji takve presude mogu kupiti, eutanaziraju novinarstvo i bilo kakvu kritiku, poručio je u razgovoru za “Vijesti” priznati hrvatski novinar Mislav Bago.

Novinar koji je petnaest godina proveo na HRT-u, dobitnik HND-ove nagrade za novinara godine 2006. i nagrade za najbolji intervju - s Ivom Sanaderom i Ivicom Račanom, ocijenio je da takve presude sa sobom nose i poruke.

“Presuda za klevetu je presuda za strah, a svaka od njih sa sobom nosi poruku šta novinar dugoročno ne treba raditi”, kazao je Bago.

“Presuda za klevetu je presuda za strah, a svaka od njih sa sobom nosi poruku šta novinar dugoročno ne treba raditi”, kazao je Bago

Ipak, Bago smatra da se i u medijima često “svašta piše”. Kako je kazao, novinari nerijetko dignu hajku na politiku, jer im se tužbama za klevetu guši sloboda, a svjesni su da prave greške.

“Svak sebi daje za pravo da napiše neke stvari koje su činjenično neutemeljene. Za tu raspravu je potrebno mijenjati onda i zakon o medijima i omogućiti im da pišu i kritično i slobodno, ali isto tako i tačno”, ocijenio je on.

Prag tolerancije ljudi na vlasti mora biti veći

Bago je objasnio da se na Zapadu problemi rješavaju tako što mediji imaju poseban fond u slučaju tužbi, a medijska kuća je ugovorom obavezana da štiti svoje novinare.

Sa druge strane, tvrdi, mora proći “jedna evolucija” dok ljudi koji su na javnim funkcijama postanu svjesni da ono što je dopušteno drugim ljudima njima nije, te da njihov prag tolerancije mora biti puno veći.

Još jedan problem medija regiona je i zakonodavni okvir, pa u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji vlasnici medija bave se često i drugim djelatnostima.

“Zakonodavac bi trebalo da reguliše medijsku scenu tako da ljudi koji se bave medijima samo to i rade i ne mogu biti vlasnici fabrika, kako bi koristili medije kao reket za neke druge interese”, rekao je Bago i dodao da su vlasničke strukture medija na Balkanu netransparentne.

I autocenzura je problem koji je u velikoj mjeri zastupljen u regionu, pa su, prema njegovim riječima, novinari spremni sebe cenzurisati iz različitih razloga.

“Zbog egzistencijalnih razloga, sitnog konformizma ili su kupljeni nekim funkcijama. Autocenzura je najveći problem i on je sve izraženiji. Međutim, najveći dio novinara to ne želi priznati, jer im je puno jednostavnije napadnuti politiku. Ne žele reći da su u određenim situacijama svog rada bili kukavice i pristali na sitne kompromise – da su se autocenzirali, a niko ih nije cenzurisao”, objasnio je Bago.

Dojavničko, a ne istraživačko novinarstvo

On je dodao da su od politički svrstanih, mnogo gori korumpirani mediji, ali i da nema ništa protiv novinara koji misli konzervativno, liberalno, socijaldemokratski...

“Ali imam protiv onih koji primaju svaki mjesec apanažu od različitih skupina, da ne kažem ljudi iz podzemlja, a predstavljaju se kao veliki borci za demokratiju. Možda bi se mnogi od nas razočarali kad bi vidjeli koje su kolege borci za pravdu, a zapravo sa strane primaju novac. Od novinarstva se ne može zaraditi, ne možeš se obogatiti, jer se to radi zato što se voli, a ne zato što želiš biti bogat”, priča Bago.

Prema njegovim riječima, za istraživačko novinststvo nije potrebna samo volja, već i finansijska podrška redakcije, snažni pravni timovi, a kod većine gazda i odlučnost da se u poslu ide do kraja.

On je objasnio da istraživačko novinarstvo podrazumijeva ozbiljan, skup posao, koji dugo traje i koji se često ne isplati.

“Danas imate istraživačke novinare koji ispituju prevare na madracima. Istražuju tri do četiri mjeseca i to košta sto hiljada dolara. Nijesam siguran da bi u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Srbiji i BiH neko bio spreman da uloži i pet hiljada dolara za istraživačku priču. Tako da bi prije rekao da postoji dojavničko novinarstvo, gdje su određeni mediji svjesno ili nesvjesno predmeti kvaziistraživačkog novinarstva, a sve u svrhu eliminisanja protivnika”, objašnjava on.

Prema njegovim riječima, za istraživačko novinststvo nije potrebna samo volja, već i finansijska podrška redakcije, snažni pravni timovi, a kod većine gazda i odlučnost da se u poslu ide do kraja.

Lukšić pustio duha iz boce

Bago je ocijenio da novi premijer Crne Gore Igor Lukšić pravi slične početne poteze kao i njegova koleginica iz Hrvatske Jadranka Kosor.

“Ona se igrala, pa vidite gdje je otišla. On se igra, njemu je to simpatično, ali kad jednom pustiš duha iz boce, ti ga više ne možeš vratiti”, kazao je on.

Bago je istakao da to ne znači da će Lukšić biti Kosor i poručio da se demokratija i sloboda ne mogu kontrolisati.

“To nije pas kojeg vežeš, pa ga vraćaš nazad. Tako ako se premijer mislio igrati, prevario se, jer ljudi ono što su stekli nikad neće pristati da im se oduzme”, poručio je on.

Istraživački novinar u Nezavisnom udruženju novinara Srbije Stevan Dojčinović rekao je da Srbija, kao i Crna Gora imaju ogroman problem sa korupcijom i organizovanim kriminalom i da u obje zemlje izvor moći nijesu vlade, već vlasnici velikog kapitala sa ogromnim uticajima na državu.

"U vašoj zemlji ima novinara koji su sposobni da iskopaju dobre informacije, ali je važno da se radi propisno kako bi došli i do pravih dokaza”, objašnjava on.

Ipak, iskustva iz Srbije, tvrdi, pokazuju da mediji ne žele da plasiraju istraživačke priče u kojim se pominju krupni igrači, a kada se to i desi, reakcija javnosti gotovo da i ne postoji.

Centar za istraživačko novinarstvo u kojem Dojčinović radi u Crnoj Gori nema partnera, ali, prema njegovim riječima, to ne znači da ne postoje novinari koji se mogu baviti tom vrstom novinarstva.

“U Crnoj Gori istraživačko novinarstvo tek treba da se razvije. Mi jedan projekat radimo pet mjeseci, od kojih četiri potrošimo na traženju dokumenata i informacija, dok posljednji mjesec koristimo za pisanje teksta. U vašoj zemlji ima novinara koji su sposobni da iskopaju dobre informacije, ali je važno da se radi propisno kako bi došli i do pravih dokaza”, objašnjava on.

Preporučujemo za Vas