Odlazak žene sa cvijetom u kosi

Mira je odrastala sa slikom strijeljane majke nad kojom je lebdjela glasina izdaje, te sa odsutnim moćnim ocem. A Sloba – dijete popa u socijalizmu, potom sin samoubica. Smrt je opet spojila nekad najmoćnij bračni par Srbije
1234 pregleda 1 komentar(a)
Mira Marković, Foto: Screenshot (Youtube)
Mira Marković, Foto: Screenshot (Youtube)

Mirjana Marković je rođena jula 1942. u blizini Požarevca. Njena majka Vera Miletić je tada bila u partizanima. Oktobra 1943. majku je u Beogradu uhapsio Gestapo, mučena je i strijeljana. Poslije smrti su se pojavila i druga, nezvanična verzije priče – navodno su je zbog izdaje strijeljali partizani.

Otac je bio Momčilo Moma Marković, jedan od vodećih komunista Srbije. On je poslije rata bio u vrhu vlasti, a odlikovan je i oredenom Narodnog heroja. Mirjana je odrasla uz babu i djedu po majci, a oca je viđala uglavnom na raspustima. Ako se uzme u obzir još i činjenica da je njena tetka Davorjanka Paunović za vrijeme rata i sve do smrti od tuberkuloze 1946. bila ljubavnica Josipa Broza Tita onda je jasno da je cijela porodica bila čvrsto povezana sa vrhom komunističke vlasti.

Cvijet koji zrači tragiku

Iz osamdesetih i devedesetih ostala je tipična slika Mirjane Marković sa cvijetom u kosi – ona je to obrazložila jedinom sačuvanom fotografijom majke na kojoj i ona ima cvijet u kosi. Isto tako Mirjana Marković je poznata pod kraćom verzijom imena – kao Mira Marković. Za nju to nije bilo uobičajeno skraćivanje imena već preuzimanje partizanskog imena nastradale majke – Mira.

U Požarevcu je završila gimnaziju. U omladinskoj komunističkoj organizaciji je upoznala mladića koji se zvao Slobodan Milošević. To je bio početak priče o nerazdvojnom paru komunističkih vladara koji su Srbiju usmjeravali u kriznim godinama ka ratovima i konfrontaciji sa zapadnim svijetom.

Na osnovu brojnih svjedočenja može se zaključiti da je Mirjana Marković motivisla svog budućeg muža u pravcu komunističke ideologije. Partijsku knjižicu dobio je 1959 sa napunjenih 18 godina. Njegov otac, pravoslavni sveštenik crnogorskog porijekla, napustio je porodicu i ubio se 1962. A njegova majka je sebi oduzela život 13 godina kasnije.

Možda te činjenice objašnjavaju neobično snažnu povezanost Mirjane Marković i Slobodana Miloševića. Ona je odrasla sa strijeljanom majkom nad kojom je lebdjela glasina izdaje i sa stalno odsutnim, moćnim ocem. A on je bio dijete sveštenika u socijalističkoj zemlji, a potom i sin samoubica. Ona je završila sociologiju, a on pravo. Vjenčali su se 1965. Imali su dva djeteta, Mariju i Marka.

Nesuđeni upravnik željezničke stanice

Sve što se poslije dešavalo sa karijerom Slobodana Miloševića moglo bi se sažeti u jednu rečenicu sa ruske Vikipedije: „Biografi podvlače da je Mira Marković imala ogroman uticaj na muža, te da je od čovjeka kome su predviđali karijeru upravnika željezničke stanice stvorila krupnog partijskog vođu i državnika“.

Mirjana Marković je predavala sociologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu Beogradskog univerziteta, ali i na nekoliko privatnih fakulteta. Objavila je stotinjak radova iz te oblasti, sastavila dva udžbenika. Njene knjige „Odgovor“ ili „Noć i dan“ su prevedene na više jezika, ali je milionske tiraže postigla zahvaljujući kineskom izdanju.

Sa usponom njenog muža Slobodana Miloševića vidno je rastao i njen uticaj na sva zbivanja u politici i društvu s kraja osamdesetih i tokom devedesetih.

Njen direktan politički angažman započeo je osnivanjem Jugoslovenske ljevice (JUL) 1994. Stranka je stalno bila koalicioni partner Miloševićevih Socijalista, okupljala je ljude iz svijeta kulture i biznisa, a pokojni novinar Ćuruvija bi rekao i – kriminalce.

Julovsko sektašenje

Bora Čorba je 1997. u jeku protesta protiv Slobodana Miloševića objavio stvar koja sadrži stihove: „Do haosa i rasula / Sve nas vodi Baba Jula“. Time je estradno-rojalistički rok pjesnik samo napipao puls naroda. Pomalo s pravom, a pomalo po mizoginoj matrici ljudi su za sva posrtanja Miloševićeve politike počeli da krive njegovu ženu.

Mnogi tvrde da je Ćuruvijino poznanstvo sa Mirjanom Marković i njegovo upozorenje na razgovoru u sjedištu njene stranke oktobra 1998. da će novi Zakon o informisanju imati drastične posljedice kao i suze Mire Marković i njene optužbe da je Ćuruvija izdajnik njega naposljetku 1999. koštati glave. Mnogi smatraju da je ona kumovala i ubistvu bivšeg Miloševićevog mentora Ivana Stambolića ili atentatima na Vuka Draškovića. Ništa od toga nije dokazano.

Nakon petooktobarskog prevrata i hapšenja Slobodana Miloševića, te njegovog isporučivanja u Hag, najprije je u Rusiju pobjegao sin Marko, do guše upetljan u požarevačko-beogradske kriminalne mreže. Onda je ubijen Zoran Đinđić.

Majčica Rusija

Mirjana Marković je u Rusiju pobjegla 2003, a 2005 je kod kuće optužena za podstrekivanje na korupciju. Predstavnici Generalnog tužilaštva Rusije 2010. godine su zauzeli stav da Markovićeva u toj državi uživa status političke izbjeglice, te da je time međunarodna potjernica koju su raspisali srpski organi gonjenja za njih nevažeća. Dobre veze sa Kremljom gradile su se decenijama. Počasni doktorati elitnih ruskih univerziteta svjedoče o tome.

Sudovima u Srbiji je trebalo 13 godina da donesu presudu – godinu dana zatvora. O tome je 2018. Tamara Skozza u Vremenu napisala: „Kada jednu ženu osude na godinu dana zatvora zbog toga što je podstrekivala neku sekretaricu da dodijeli stan nekoj dadilji – to je samo jedna blaga zatvorska kazna, ispod zakonskog minimuma, ali uz određene olakšavajuće okolnosti. Međutim, ako se žena zove Mirjana Marković, ako je sekretarka nekada radila u Vladi Srbije, a dadilja nekad čuvala Marka Miloševića juniora – sve je to zajedno slika bijede u kojoj se Srbija našla, ogledalo decenijskog propadanja institucija i simbol kratkog pamćenja koje nas uvijek previše košta".

Čak je i takva presuda početkom 2019. ukinuta, a predmet vraćen na ponovno suđenje, sa nikakvim izgledima da se opet dođe do presude.

Živo julovsko nasljeđe

Ne treba da iznenadi koliko je retorike te političarke koju su demonstranti devedesetih nazivali „crvenom vješticom“ preživjelo sve do danas. Svi koji protestuju protiv njenog porodičnog sistema vladavine u njenim kolumnama u Dugi označeni su kao „horde" i „izdajnici". Tvrdila je da je u vremenu kada je partija njenog muža u gvozdenom zagrljaju stiskala televiziju i dopuštala kao alibi tu i tamo poneki plamičak slobodnog mišljenja u nedjeljnicima ili novinama ograničenog tiraža, da su ona i njen suprug od devedesetih izloženi hajci u medijima i da ih je 95 odsto protiv njih. Vjerovala je do kraja u njemačko-vatikansko-američko-islamsku zavjeru protiv Srbije, što će reći protiv njene porodice. Tribunal u Hagu je nazivala „Gestapo našeg vremena". Za razliku od Miloševića koji je svoj ego trenirao na kanabeu uz viski sa bjelosvetskim diplomatama zazirući od javnosti, ona je željela da bude u javnosti i revolucionarna i nacionalna i voljena. Imala je mišljenje o svemu. Njena javna riječ je često delovala infatilno, ali je u suštini za svakog čovjeka kojeg bi imenovala bila opasna.

Sve ove tehnike, proistekle iz ideološke smjese nacional-komunizma i ličnog iskrivljenog perceptivnog koda koji je do pola propaganda a od pola paranoja, prepoznatljivi su kao matrica javnog djelovanja današnje vlasti.Te obrasce beskrupoloznosti je u naše vrijeme prekopirao davnašnji koalicioni partner njenog muža i ministar za informisanje, radikal Aleksandar Vučić. Ali i njen vatreni julovac – Aleksandar Vulin.

Može se reći da Mirjana Marković nikada zaista neće umrijeti – živjeće svoj poshumni idejni život u Srbiji dokle god njeni poštovaoci i učenici na osnovu svoje političke moći budu u stanju da nametnu koncept puzajućeg pa i otvorenog revizionizma kako bi preusmerili naše javno pamćenje te toksične epohe devedesetih, u čijem epicentru je bio jedan cvijet u kosi. Sve dok politički protivnici po receptu julovskog kolumnizma svakog časa mogu da budu obilježeni kao nečiji lični neprijatelji, čije bi simboličko ili fizičko uništenje svemoćnim „kolumnistima" moglo donijeti privremeno razrješenje nekog morbidnog unutrašnjeg konflikta stvarno nasljeđe Mire Marković biće itekako živo.

Bonus video: