nasilno uklonjena ili oštećena

U Hrvatskoj za 30 godina srušeno tri hiljade antifašističkih obilježja

Uništavanje spomenika izazivalo je u hrvatskoj javnosti dosta prigovora, ali ta neslavna praksa ipak nije minula. Najnoviji primer tiče se obilježja u Perušiću čiji stanovnici u velikom broju protestuju protiv namjere lokalnih vlasti iz HDZ da premjeste „sporni" spomenik iz gradskog parka u buduću „aleju spomenika" izvan naselja

13372 pregleda 64 reakcija 17 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

U Hrvatskoj je za tri decenije srušeno ili oštećeno blizu tri hiljade antifašističkih obiljeležja. Sada su u Perušiću antifašisti spremni da tijelima brane partizansku kosturnicu koju lokalne vlasti hoće da izmjeste.

Talas rušenja spomenika u nekadašnjim kolonijalnim silama privukao je pažnju u Hrvatskoj i zbog naizgled slične domaće prakse. No dok se u Americi, Velikoj Britaniji ili Belgiji radi o kipovima u čast robovlasnika ili državnika povezanih sa trgovinom robljem, u Hrvatskoj se uklanjaju obiljeležja posvećena – antifašistima.

Riječ je o blizu tri hiljade statua, spomen-ploča, realsocijalističkih monumenata i drugih obiljeležja koja su nasilno uklonjena ili oštećena od početka devedesetih.

Uništavanje spomenika izazivalo je u hrvatskoj javnosti dosta prigovora, ali ta neslavna praksa ipak nije minula. Najnoviji primer tiče se obilježja u Perušiću čiji stanovnici u velikom broju protestuju protiv namjere lokalnih vlasti iz HDZ da premjeste „sporni" spomenik iz gradskog parka u buduću „aleju spomenika" izvan naselja.

„Radi se o spomen-kosturnici iz 1954. godine u kojoj se nalaze ostaci 52 poginula partizana, a kojoj je 1980. dodato obiljeležje s imenima 14 od 16 perušićkih dobrovoljaca u Španskom građanskom ratu", rekao nam je o tome Joso Obućina, jedan od inicijatora protivljenja odluci vlasti.

Izmještanje spomenika obrazloženo je potrebom da se proširi obližnje dječije igralište, no građani u to objašnjenje baš i ne vjeruju. Naime, lokacija je tik uz magistralni drum.

„Svi smo antifašisti"

„To je samo nastavak iste stare devastacije, ali ovaj put ne pomoću krampa i dinamita, nego perfidnije. Zato smo rekli – nećete", nastavlja Obućina, „a dodao bih i da smo svi mi u inicijativi, nas 15 do 20, dobrovoljci Domovinskog rata, ako je i to nekome važno u ovom slučaju. Neki su hrvatski oficiri i podoficiri, a svi smo antifašisti."

„Spomenik je posvećen poimence gotovo isključivo Hrvatima, pa je samo zato i opstao dosad. U okolnim mjestima sa srpskom većinom po pravilu nije više ni bilo nikoga kad su rušeni takvi spomenici. Ovaj put nećemo dopustiti da dođe do uklanjanja, i postavićemo se svi oko obilježja ako bude potrebno", priča Obućina za DW.

Među španskim borcima koji su se suprotstavljali fašistima Franciska Franka je, gledano prema broju stanovika, bilo najviše Hrvata. Ta činjenica, koja bi u mnogim zemljama bila za ponos, u Hrvatskoj je suočena sa istorijskim revizionizmom.

Inicijativu perušićkih antifašista prepoznali su potpisnici međunarodne peticije za očuvanje spomenika, među kojima i svetski poznata imena poput francuskog filozofa Alana Badjua i američkog lingviste Noama Čomskog. Peticiju su potisale stotine ličnosti iz regiona i celog svijeta.

Sanja Horvatinčić sa Instituta za istoriju umjetnosti u Zagrebu vjeruje da se iza devastiranja spomenika krije revizionizam čije temelje su udarile članice EU - kada su redom donosile rezolucije o osudi komunističkih režima i ugrađivale diskurs o „totalitarnom nasleđu" u kulturne programe EU.

„Malo je ko postavljao pitanje o opasnosti revizionizma, a još manje o potrebi osude kolonijalnog i imperijalnog nasleđa Zapada", rekla je Horvatinčić za DW.

Spomenici kao sekundarne sirovine

Ova istoričarka umjetnosti naglašava bitnu razliku: jedno je kada političke elite sa pozicije moći ruše stare i dižu nove spomenike, a sasvim drugo kada se, kao sada na Zapadu, probudi spontani protest.

Horvatinčić, koja je doktorirala na temi socijalističkih spomenika u Hrvatskoj, podsjeća da se uklanjanje antifašističkih spomenika u njenoj zemlji uglavnom odvijalo militantnim metodama ili dekretima lokalnih moćnika.

I to često uz trgovinu sekundarnim sirovinama poput bronze ili čelika, bez ikakve dokumentacije. Štaviše, pojedini spomenici koji su početkom devedesetih minirani, do danas su upisani u javni registar kulturne baštine Hrvatske.

„Baš kao da se ništa nije dogodilo. Ili su kroz opis kulturnog dobra tiho birokratski i ideološki preoznačeni, čak i preimenovani. Imajući u vidu da su neretko obeležavali grobnice i nosili poduže popise imena antifašista i civilnih žrtava fašističkog terora, njihovo bi rušenje bilo gde na Zapadu bilo nezamislivo i promptno obustavljeno", zaključila je ova istoričarka umetnosti.

Konačno, kaže Horvatinčić, spomenici koji se uklanjaju u Hrvatskoj nose vrijednosti upravo suprotne onima koji se trenutno ruše na Zapadu.