Sporazum Srbije i Izraela kroz prizmu ratova na Balkanu

Prevrtljivi ministar informisanja najstrašnijeg balkanskog tiranina pretvorio se u dopadljivog, demokratskog, proevropskog predsjednika

12725 pregleda 16 komentar(a)
Sa potpisivanja sporazuma o „normalizaciji”, Foto: AP Photo
Sa potpisivanja sporazuma o „normalizaciji”, Foto: AP Photo

Uživao sam u izrazu lica Aleksandra Vučića kada je Donald Tramp objavio da će prema novom srpsko-kosovskom „sporazumu o normalizaciji”, Srbija preseliti svoju ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalim.

Dok je Tramp najavljivao da će momci iz Beograda preseliti svog ambasadora u grad za koji SAD tvrde da je nedjeljiva prijestonica Izraela, bivši čovjek za odnose s javnošću diktatora Slobodana Miloševića zbunjeno je gledao dokumenta ispred sebe - a zatim počeo da prelistava stranice. Kada je Srbija ubijala Muslimane u Bosni prije skoro tri decenije, nije se moglo vidjeti ovakvo kolebanje među glavarima u Beogradu.

Milošević je bio ratni zločinac, naravno, ali Vučić? Nikad - iako je tokom bosanskog rata predlagao „za svakog ubijenog Srbina ubićemo 100 Muslimana”. On je takođe bio u pratnji jednog od najstrašnijih šefova paravojnih formacija Srbije prilikom tajne posjete Sadamu Huseinu u Bagdadu. A o srebreničkom masakru nad 8.000 muslimanskih muškaraca - u odgovoru na moje pitanje - govorio je kao o „situaciji”. Međutim, kada je nakon rata govorio o ljudskim pravima i tome kako Srbija želi da se pridruži EU, Brisel je bio oduševljen njime. Novi predsjednik Srbije - Vučić, ni manje ni više - čak je kao savjetnika angažovao Tonija Blera (koji je nekad bombardovao Beograd). Ali, sjećanja su nestalna - danas su tu, a sjutra kao da su u zemlju propala.

Baš kao što je osvajač Iraka postao sveta inspiracija za ljudska prava, prevrtljivi ministar informisanja najstrašnijeg balkanskog tiranina pretvorio se u dopadljivog, demokratskog, pro-EU predsjednika. Izrael, čiji aktuelni premijer ima problema sa korupcijom - prošlog mjeseca se obradovao tome što će se Srbija pridružiti Kosovu u otvaranju ambasade u Jerusalimu.

Izraelski lider nije pomenuo srpske bande u stilu SS-a koje su uništavale muslimanske gradove i sela u Bosni, uz ohrabrenje bivšeg Vučićevog šefa. Sama EU - koja ima najveću rupu u političkom sjećanju u Evropi - bila je malo zatečena. Stanite malo, saopštila je, ako Vučić želi da se Srbija pridruži Evropskoj uniji, zašto prkosi svojim budućim evropskim partnerima slanjem ambasadora u Jerusalim? Zar se Vučić nije sjetio da EU insistira na dvodržavnom rješenju, prijestonici za Palestince, kao i za Jevreje, u Jerusalimu (itd, itd, itd, itd)?

Ili - s obzirom na to da je djelovao zabezeknuto kada je čuo da je Tramp najavio premještanje srpske ambasade u Jerusalim - da li je Vučić uopšte imao pojma šta radi?

Vrlo moguće da nije. Kada je 18. juna 1998. stigao na Kosovo - sa „licem bebe, debelim usnama i smješkom“, tada sam u „Indipendentu“ napisao da je on vjeran glas diktatora Miloševića. Sve što Milošević (koji će uskoro biti optužen za ratne zločine) želi na Kosovu, rekao nam je Vučić, je mir, dijalog i ljudska prava za sve, uključujući 90 odsto albanskog stanovništva.

Vučić je takođe bio portparol Vojislava Šešelja, vođe srpske milicije koja je etnički očistila veći dio Bosne. Šešelj je, ni manje ni više, govorio da su njegovi ljudi usavršili vađenje očiju Hrvata „zarđalim kašikama za cipele“. Zbog toga sam Vučića pitao za Srebrenicu. Tada je odgovorio da nema razloga da koristimo poređenja sa Bosnom i sa „vokabularom situacije u Srebrenici“. Ta riječ „situacija“ sišla je sa Vučićevih usana, zastrašujući izraz za pogubljenje više od 8.000 Muslimana i kopanje u masovne grobnice nakon što je „bezbjedna zona“ UN-a 1995. predata srpskim ubicama.

Vučić, ministar informisanja, nepune tri godine nakon pokolja, zamazivao nam je oči „situacijom“, dok nam je držao predavanje o građanskoj dužnosti, ustavnim pravima, patriotizmu i nenasilju. Zašto bi nas onda iznenadilo to što je isti taj visoki, prilično nezgrapni, ali pametni mladić, bio u pratnji monstruoznog Vojislava Šešelja (pod velom tajne i u društvu agenata iračkih snaga bezbjednosti) u Bagdadu, kao gost Sadamove Baat stranke? Šešelj je imao dug sastanak sa Sadamom - Irak je u to vrijeme bio iscrpljen desetogodišnjim sankcijama uvedenim nakon invazije Iraka na Kuvajt 1990. - nakon slijetanja na aerodrom u Damasku imao je i sirijsku i iračku pratnju do graničnog punkta u Vadi Aš Šalanu, odakle je kopnom stigao u Bagdad.

Vučić, bivši Miloševićev ministar informisanja - koji je vrlo dobro znao da je Sadam Miloševiću poslao telegrame uzajamne podrške u jeku kosovskog rata 1999. kada su Srbi pod vazdušnim napadom NATO-a protjerivali 200.000 Albanaca sa Kosova - postao je kasnije vođa postmiloševićevske Srbije. Sada želi da Srbiju povede u EU, pa ga vole i naši drugovi iz EU u Briselu, a savjetuje ga Toni Bler. A pošto je Bler „savjetovao“ diktatora Uzbekistana i u skorije vrijeme vođu puča u Egiptu, brigadnog generala predsjednika Al-Sisija, Vučić je u dobrom društvu.

Čovjek od povjerenja je potom toplo dočekivan u Dauning stritu i Briselu; on nije bio samo bludni sin koji se pokajao, već čovjek čiju je odluku da prihvati kompromisnu ​​rezoluciju UN o Kosovu - priznajući presudu Svjetskog suda da je proglašenje nezavisnosti Kosova legalno - naša briselska elita prihvatila kao „veliki napredak“. Sve to je ubrzalo inicijativu Beograda za članstvo u EU. Vučić je, naravno, radio sve ispravno. Vodio je Srpsku naprednu stranku, a njegov stari prijatelj Šešelj - koji je oslobođen optužbi za ratne zločine u Bosni nakon osam godina zatvora u Hagu - svesrdno ga je prezirao. Čak se pojavio i na komemoraciji u Srebrenici, gdje je Bil Klinton nesmotreno pozvao ožalošćene da se rukuju sa njim. Oni nisu htjeli pa je pobjegao.

Međutim, ovo je samo pozadina. Izraelci neće brinuti zbog Vučićeve prošlosti u ratovima na Balkanu. Niti o njegovim bivšim zloglasnim prijateljima. Nije teško shvatiti zašto Izraelci instinktivno gledaju na Srbe blagonaklono. Srpski partizani su spasili mnoge Jevreje od Hitlera i, tokom Drugog svjetskog rata, Srbi su dijelili sudbinu hiljada Jevreja u jednom od najokrutnijih koncentracionih logora nacističkih Hrvata u Jasenovcu.

Ne povezuje samo Drugi svjetski rat današnje Izraelce i Srbe. Tokom kosovske borbe za oslobođenje od Srba, Arijel Šaron, koji je tada bio izraelski ministar spoljnih poslova, usprotivio se ratu NATO-a na Kosovu, osuđujući „islamski teror” u srpskoj pokrajini. Zvuči poznato? Šaron je vrlo lukavo primijetio da je NATO krenuo u rat da odvoji dio suverene teritorije Srbije i omogući joj nezavisnost na osnovu toga što većina njenog naroda - kosovski Albanci - želi odvojenu državu.

„Onog trenutka kada Izrael izrazi podršku (NATO-u)“, rekao je Šaron, „vjerovatno će postati sljedeća žrtva. Zamislite da jednog dana Arapi u Galileji zatraže da oblast u kojoj žive bude priznata kao autonomna, povezana sa Palestinskom upravom...“. Tako je Šaron, iako nakratko, postao Miloševićev saveznik. Ne može biti albanske države na Kosovu, govorio je Šaron, kako svijet kasnije ne bi odlučio da bi i palestinski građani izraelske Galileje takođe trebalo da požele da se otcijepe. Prilično odvojeno od budućnosti okupirane Zapadne obale i Gaze. Pa, Kosovo je dobilo nezavisnost...

Tako da će budući ambasador Srbije u Jerusalimu imati puno tema za razgovor sa izraelskim domaćinima. A Izraelci će, takođe, moći na istu temu da razgovaraju sa budućim kosovskim ambasadorom u Jerusalimu.

Robert Fisk, „Indipendent“

Prevela i priredila: Angelina Šofranac

Bonus video: