problem je uvjerenje Zapada da je ekonomija grancija mira

Na Zapadnom Balkanu su najvažniji politički i vojni ciljevi, za koje će, "ako se mora, i trava da se jede"

Do sada postoji preko četrdeset (i brojem: 40!) inicijativa, foruma, udruženja, procesa i zajednica u kojima učestvuje većina, ako ne i sve države zapadnobalkanske šestoke ili "WB6", kako u diplomatskom slengu zajedno nazivaju Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Kosovo, Sjevernu Makedoniju i Srbiju

15900 pregleda 6 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Već godinama se ređaju konferencije o Zapadnom Balkanu, a i na posljednjem sastanku ministara početkom juna čulo se isto: ekonomska i politička saradnja u regionu "nema alternativu", istrajava se na "evropskoj perspektivi".

I opet je bilo riječi o novim milijardama evropske pomoći razvoju tih država.

Ali, građane u zemljama koje su djelovi te konstruisane političke jedinice "Zapadni Balkan", to gotovo uopšte ne zanima.

Tamo mnogi misle da su "svi zaboravili" njihove nevolje i probleme.

Doslovno se decenijama neumorno pokušava da se čitav taj region integriše u savremene tokove blagostanja.

Do sada postoji preko četrdeset (i brojem: 40!) inicijativa, foruma, udruženja, procesa i zajednica u kojima učestvuje većina, ako ne i sve države zapadnobalkanske šestoke ili "WB6", kako u diplomatskom slengu zajedno nazivaju Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Kosovo, Sjevernu Makedoniju i Srbiju.

Gdje su lopate?

Osim fraza o "perspektivi", na tim konferencijama pokrenuto je i mnogo konkretnih inicijativa, ali njihova realizacija uglavnom teče sporo ili nikako.

Tako je još 2015, na konferenciji u Beču, odlučeno da se modernizuje željeznička pruga Beograd-Sarajevo, ali, bar u BiH, još nije viđen neki radnik s lopatom na trasi budućeg "Ćire".

Saobraćaj i energetska infrastruktura, digitalizacija i komunikacija – mnogo je projekata, a malo vijesti o nečemu što je uspješno završeno.

Razlog za to najprije bi trebalo tražiti u korupciji i zato se njeno gušenje ističe kao prioritet još od prvih konferencija.

Uostalom, kako da se tamo šalju milijarde ako je vjerovatno da će dobar dio novca potonuti u nečije džepove?

Šta znače inicijative iz Srbije?

Ali mnogo veći problem je uvjerenje Zapada da je ekonomija grancija mira.

Ona to nije, i Zapad to može da vidi i u sopstvenoj prošlosti.

A na Zapadnom Balkanu su najvažniji politički, pa čak i vojni ciljevi za koje će, "ako se mora, i trava da se jede".

Štaviše, ekonomski odnosi su sredstvo za postizanje sopstvene državne agende.

Uzmimo za primjer Vučićevu Srbiju: javnost na Zapadu je iznenađena što upravo odatle stižu nove inicijative o regionalnoj saradnji zvučnih naziva: "Mini Šengen", "Zajedničko regionalno tržište"...

Ali i tu se krije politika: s jedne strane, kao ekonomski najsnažnija država u WB6, Srbija preko privrede teži da postane "glavni igrač" u regionu.

Ali, ako neka saradnja čak i indirektno može da znači priznanje države Kosovo, tada svaka diskusija odmah prestaje.

Tome idu na ruku i objektivne krize (Balkanska ruta migranata ili sadašnja pandemije), ali ako treba, tu su i smišljene provokacije: natpis na vozu za Prištinu ili Milorad Dodik na koga se uvijek može računati. Tada strah od dominacije Srbije, koji nije neopravdan, u drugim zemljama odmah usporava, pa čak i zaustavlja procese regionalne saradnje.

Ko troši milijarde?

Ali ništa neće biti prepreka državnim službenicima u WB6 da nastave da virtuozno prebiraju po klavijaturi nebrojenih fondova, grantova i programa podrške.

Jer, čak da bageri nisu ni izašli iz garaže, uvijek ima da se radi na "tehničkoj dokumentaciji", "studiji o izvodljivosti" i nekom drugom trošenju papira koji će najvjerovatnije zauvijek da potonu u nečijoj fijoci.

Nemoguće je reći koliko je novca do sada potrošeno na zemlje Zapadnog Balkana. Još na prvoj "pravoj" konferenciji u Berlinu, u avgustu 2014, tadašnji predsjednik Evropske komisije Žoze Manuel Barozo najavio je da će podrška regionu do 2020. godine biti 12 milijardi eura.

Neprestano se odobravaju i dodatna sredstva za pojedinačne projekte, poput saradnje mladih u regionu ili za borbu protiv pandemije.

Novac je spreman ne samo u EU i njenim članicama, već i u mnogim drugim zemljama, od SAD i Kanade, pa do Japana. I to nije sve: u tom regionu su u protekle dvije decenije bila čak dva međunarodna protektorata – Bosna i Hercegovina i Kosovo, a to su opet milijarde koje se slivaju u WB6.

I ne samo tamo: novac odlazi ne samo za međunarodne zvaničnike, već i u institute, trustove mozgova i interesne grupe gdje takođe znaju da "udare u žicu" koja dobro zvuči političarima Evropske unije: analiza, studija ili procjena stanja na primer o udjelu žena u politici regiona, o zaštiti životne sredine ili ekološki održivom razvoju.

Kako onda do blagostanja?

Šta od svega toga pomaže? Na sreću, postoji pozitivan primjer: Sjeverna Makedonija. Fondovi i konferencije nisu odmogli, a to nije ni navelo tamošnje građane da povjeruju kako može i mora da bude bolje.

Cijena koju su platili Makedonci nije mala, ali, kako se kaže, "There is no such thing as a free lunch".

Blagostanje, bar za sopstvenu djecu nikome neće donijeti ni Kinezi, ni Rusi, ali u stvari ni Evropska unija – ako ljudi sami ne vjeruju da i oni mogu da budu "normalna država".

Preporučujemo za Vas