Glumac Andrija Milošević kazao je da je od kolege Bora Stjepanovića, jednog od osnivača Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju 1994. godine, naučio sve, a to sve je, kako kaže – život.
Milošević je zaposlen na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, gdje je zajedno sa univerzitetskim kolegama ostao bez plate zbog podške studentima iz Srbije u blokadi.
Na snimanje intervjua za emisiju "Da sam ja NEKO" došao je, simbolično, u kaputu.
„Zato što hoću da se stekne utisak da mogu svakog trenutka da odem. Generalno. Ima veze i s prostorom u kojem smo i uopšte prostorima takvim u kojima smo“, rekao je Milošević, kako prenosi N1.
Spreman je, kaže, samo je pitanje šta će biti. Smatra isto tako da je to životna hrabrost – spremnost na odlazak
Prvi odlazak Milošević je napravio sa 13 godina. Kaže, išao je za svojim snovima, a čovjek uvijek mora da ide za njima.
„S obzirom da je nama ovdje u Teatru na brdu stani-pani i da mi svako malo neko prijeti da će da me izbaci odavde, onda je ovo prirodno stanje“, objasnio je.
Iako su roditelji bili za to da upiše gimnaziju, on je slušao sebe, upisao je srednju muzičku školu u Podgorici, ali dvije godine kasnije, kada je saznao da su na Cetinju otvara Fakultet dramskih umjetnosti – zaboravlja na muziku.
Od glumca Bora Stjepanovića, kaže, naučio je sve, a to sve je, kako kaže – život.
Osim glume, ističe, stekao je jednu životnu širinu, osobiti način razumijevanja stvarnosti i ljudi.
„Od njega sam naučio isto ono što sam naučio od svog oca, biti beskompromisan životni borac. Govorio sam kad imam neki problem, pa onda sumnjam u neku sopstvenu stvarnost i mogućnosti da mogu da je promijenim, pomislim na Bora Stjepanovića. Kako je Boro sa 50 godina, izgubivši rođenog brata u Sarajevu dok je pekao hleb, ubila ga je bomba, da je on poslije izgorjelog stana i tog sramotnog rata – katastrofalnog, odvratnog, koji ljudi besomučno pominju, ne znam iz kojih razloga zaista i čime se to može ponositi – otišao, napustio cjelokupan svoj život i sa 50 godina došao na Cetinje, gdje nije imao nikog svog.“
Sjeća se i da je Stjepanović tada živio u studentskom domu, zajedno sa studentima, nemajući krov nad glavom i da je stvorio "neku novu crnogorsku umjetničku realnost", koja je kasnije "potpuno odredila crnogorsku kulturnu politiku na svakojaki način".
„I ako sam ikada i prije toga sumnjao ili nisam bio svjestan u to šta me čeka ili šta je život, od Bora Stjepanovića sam naučio šta je ratnik, šta je život.“
Govoreći o periodu studiranja i sada, kaže da je stanje nepromijenjeno.
„Suštinski, ovo su takva vremena, od devedesetih naovamo, nažalost, ništa se nije promijenilo. Ništa, nigdje nismo otišli. Nigdje nismo stigli. Možda je ovaj trenutak sad da se izborimo, kada se, što ja to zovem, dešava brušenje demokratije, kada mladi ljudi pozivaju na odgovornost institucija.“
Bonus video:
