DOSTA TOGA "PROMAKLO"

Šta je sve Aleksandar Vučić izostavio iz zvanične biografije

Srpska radikalna stranka se u Vučićevoj biografiji pominje samo jednom, a čitavih petnaest godina političke karijere stalo je u tri rečenice
731 pregleda 43 komentar(a)
Aleksandar Vučić, Foto: Beta-AP
Aleksandar Vučić, Foto: Beta-AP
Ažurirano: 21.05.2019. 13:04h

Iz zvanične biografije Aleksandra Vučića "izbrisan" je Vojislav Šešelj, kako piše nedjeljnik Vreme u najnovijem broju, politički otac novog predsjednika Srbije.

Zvanična Vučićeva biografija, kako piše Vreme, koja se sada nalazi i na sajtu predsednik.rs, počinje ovako: "Rođen je 5. marta 1970. godine u Beogradu. Završio je Zemunsku gimnaziju 1988. godine, a diplomirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1994. godine. Pristupa Srpskoj radikalnoj stranci 1993. godine. Iste godine izabran je za poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srbije, a za generalnog sekretara te stranke 1994. godine. Na toj dužnosti ostaje do 2008. godine."

Srpska radikalna stranka se u Vučićevoj biografiji pominje samo jednom, a čitavih petnaest godina političke karijere stalo je u tri rečenice. 

Prećutano je da mu je mjesto direktora sportske hale u Zemunu prvo zaposlenje u životu, do kog je došao zahvaljujući radikalskoj pobjedi u ovoj beogradskoj opštini na lokalnim izborima 1996. godine. Nigdje se ne pominje ni to da ga je za direktorsku funkciju kvalifikovala jedino beskrajna odanost Vojislavu Šešelju, te da su njih dvojica, zajedno sa Tomislavom Nikolićem, činili sveto trojstvo Centralne otadžbinske uprave Srpske radikalne stranke.

Promakle su i neke bitne izjave, kao naprimjer: "Pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana, pa da vidimo sme li međunarodna zajednica ili bilo ko drugi da udari na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom?!" Ovako je grmeo mladi Aleksandar sa skupštinske govornice 20. jula 1995. godine. Samo devet dana pre toga, 11. jula, u Srebrenici je počeo višednevni masakr muslimanskog stanovništva, koji je Haški tribunal kasnije okarakterisao kao genocid i koji je još trajao dok je Vučić sedeo u Beogradu i branio "srpske položaje" u Bosni i Hrvatskoj, prenosi Vreme.

Godina je bila 2010. Već tada je Vučić raskrstio sa Šešeljem i, sa Tomislavom Nikolićem, osnovao Srpsku naprednu stranku. Evropeizovao se, "uljudio", pa je i o tom, u suštini etničkom i nacionalističkom sukobu navijača pričao kao da je o njemu učio iz čitanke, a ne direktno učestvovao. Ili, kao da samo nekoliko godina kasnije nije tražio sto mrtvih muslimana za jednog ubijenog Srbina.

U Vučićevoj zvaničnoj biografiji stoji da je uspio da rekonstruiše halu "Pinki" i višestruko poveća primanja zaposlenima. Da je bio umiješan u aferu oko poslovnog prostora i oglasa za halu u radikalskom glasilu "Velika Srbija" koji je plaćen u, za to doba nevjerovatnih 100.000 dinara, rijetko ko se sjeća. Isto kao što se niko više ne seća da je u hali "Pinki" izbio požar samo nekoliko dana nakon što je Vučić došao za direktora. Otud ovaj biografski detalj o rekonstrukciji. O najmračnijem periodu u istoriji domaćih medija, kada je bio ministar informisanja, koji je 1998. godine donio najrestriktivniji medijski zakon, nema ni riječi.

Pored drakonskog Zakona o informisanju iz 1998, koji je uvijek smatran "radikalskim", iste te godine donijet je i Zakon o univerzitetu, ali je on u javnosti ostao upamćen kao "julovski". Podsjetimo, ovaj zakon je donijet isključivo kao kazna za učešće i podršku koju su profesori univerziteta u Srbiji dali studentima za vrijeme protesta 1996/97. Iako je Zakon o univerzitetu donijet na inicijativu JUL-a, nije bio baš sasvim "julovski". Mladi Vučić je, nakon donošenja tog zakona izabran za člana Upravnog odbora Univerziteta u Beogradu i za člana Upravnog odbora Filozofskog fakulteta. Obe funkcije bi svakom drugom, u svakoj drugoj zemlji na svijetu imponovale. Ali, u zvaničnoj biografiji predsjednika Srbije Aleksandra Vučića tog detalja nema, a fali i podatak da ga je u maju 2000, u terminalnoj fazi Miloševićevog režima, vlada SRJ imenovala za člana Saveta Savezne javne ustanove RTV Jugoslavija.

Proslavio se kasnije Vučić brojnim drugim izjavama, od kojih danas samo neke kruže društvenim mrežama. Među njima je i jedna za koju internet uporno pogrešno tvrdi da je data "Vremenu". To je ona antologijska: "Ženu mnogo volim i ni za šta na svijetu ne bih je menjao. Naprosto je obožavam. Kao ličnost veoma je suzdržana i odmjerena. Nikada me ne pita gdje idem i kada se vraćam. A ona ne ide nigdje bez svoje djece i bez muža. S drugaricama u kafić izlazi kada ocijenim da je u pitanju neki prikladan datum." Kad ovu izjavu "provučete" kroz Gugl, izbacuje "Vreme" br. 909, od 5. juna 2008. godine. Istina, u tom broju se zaista nalazi ova izjava, u rubrici "Lik i delo", ali je citirana iz jednog "šarenog" časopisa, koji više ne izlazi, a nikad ga nije ni bilo na internetu.

Za ovih pet godina otkako u rukama drži sve poluge vlasti, Vučić je u velikoj mjeri uspeo da "steriliše" i biografiju i kolektivno pamćenje, no, još ima onih koji se sjećaju da je svojevremeno nabrojao kad se sve u životu napio: kad je Zvezda postala prvak Evrope, kad je ubijen Slavko Ćuruvija i kad je ubijen Zoran Đinđić.

U martu 1995, zaputio se na Baniju, pa u Glini održao vatreni govor o tome kako Srbe odatle niko nikada neće moći da otjera. "Nikada ovde više ustaška vlast neće moći da dođe. Nikada više oružanim putem, nikada više onako kako su namjerili." Optužio je Slobodana Miloševića i "njegovu nesrećnu ženu" Mirjanu Marković, te predsjednika RSK-a Borislava Mikelića, da u saradnji sa stranim silama pokušavaju da se otarase "vekovnih srpskih teritorija u Republici Srpskoj Krajini". Pohvalio je Srbe iz Republike Srpske zbog odbijanja Vens-Ovenovog plana. "Banija nikad više neće biti hrvatska", vikao je Vučić, dok je za dugačkim stolom, na istoj bini, sjedio Vojislav Šešelj i vidno se dosađivao. Pet mjeseci kasnije, pala je Krajina, a oni kojima je Vučić obećao da ih niko neće otjerati, protjerani su u "Oluji". Banija je hrvatska, prenosi Vreme u najnovijem broju.

U necenzurisanu biografiju Aleksandra Vučića svakako mora da uđe i jedna suza. Posljednja suza za doktora Šešelja kliznula mu je niz obraz 24. februara 2003, kad se ovaj dobrovoljno predao Haškom tribunalu i sam sebi napravio veliki ispraćaj. Samo 16 dana kasnije, Vučić se, ako je vjerovati njegovim starim izjavama, napio treći put u životu. Suza nije bilo, pio je od sreće, slavio je ubistvo Zorana Đinđića.

Užasna je bila za mnoge, ali ne i za Aleksandra Vučića. Uz sve funkcije koje je nagomilao te godine, Vlada Srbije je Vučiću 22. decembra 1998. dodijelila i stan od 117,48 metara kvadratnih. U bazi imovine političara Mreže sa istraživanje kriminala i korupcije KRIK stoji Vučićeva tvrdnja da je, nakon što je njegova stranka izgubila vlast, otplatio stan: "U tome mu je, kako kaže, pomogla porodica, ali i tadašnji stranački šef Vojislav Šešelj. Vučić je u decembru 2013. godine stan ugovorom poklonio tadašnjoj supruzi Kseniji, ali je u katastru on i dalje upisan kao vlasnik."

U bazi KRIK-a stoji da je vlasnik garsonjere u Belvilu, a da mu je prva komšinica supruga Tamara Đukanović, na čije se ime vodi stan od 116 kvadrata na istom spratu. Garsonjeru mu je, kaže, kupio otac, a supruga je stan kupila sama, od Slobodana Kvrgića, vlasnika kompanije "WinWin". Vučić je svojevremeno izjavio da su to dvije odvojene nekretnine i da "to nema veze sa bračnim statusom".

Posljednja rečenica Vučićeve zvanične biografije glasi: "Oženjen, otac Danila i Milice". U silnom pranju, ispiranju i dezinfekciji biografije, greškom je, valjda, nestalo i ime supruge.