Hrvatska je najuspješniji izvoznik fudbalera na svijetu po broju stanovnika, nedavno je potvrđeno u izvještaju švajcarskog Međunarodnog centra za sportske studije (CIES).
U apsolutnom iznosu, Hrvatska zauzima visoko deseto mjesto na svjetskoj listi.
Stoga ne čudi što je ta zemlja sa oko 3,8 miliona stanovnika, otprilike koliko ima jedan Berlin, ubjedljivo skočila na vrh svjetske proizvodnje fudbalskih kadrova. Samo u ovoj deceniji po inostranim klubovima zaigralo je 855 igrača iz Hrvatske, što mnogi rado pripisuju bogomdanom talentu.
Drugi bi rekli da se hrvatski fudbaleri ne razvijaju zahvaljujući sistemu koji ih podržava, nego uprkos njemu. Nerijetko se pominje katastrofalna infrastruktura, prije svega travnjaci za igru širom Hrvatske, ili prvoligaški klubovi koji katkad nemaju dovoljno novca za plate.
Država još ne uspijeva, ako to uopšte želi, da izađe na kraj s kriminalnom umreženošću pojedinih menadžera i sudija ili klupskih funkcionera, ali se izvoz svejedno ne usporava.
Rekordni izvoz igrača i pomor talenata
Dok se tako veliča magična predodređenost Hrvata za fudbal, valja pogledati drugu stranu medalje.
„Istina je, neupitno smo svjetski fenomen, ali ponavljanjem toga nećemo riješiti probleme koji se gomilaju“, rekao nam je na ovu temu Mario Jurić, predsjednik Hrvatskog udruženja „Nogometni sindikat“ (HUNS), jedine sportske sindikalne organizacije u Hrvatskoj.
„Znate, posljednja generacija koju smo pratili“, nastavlja Jurić, „imala je prolaz iz juniorskog u seniorski rang za samo njih 75 od 1.057. To je pomor talenata!“
„Drugim riječima, imamo ogroman prostor za još veći iskorak, a ne da samo pričamo o tome koliko ih odlazi napolje. I pri tom nije u pitanju isključivo problem infrastrukture. Da jeste, bogate zemlje bile bi ispred nas po razvoju igrača.“
Predsjednik HUNS-a napominje da je mladim igračima važno obezbijediti različite životne mogućnosti kako bi uopšte ostali u profesionalnom treningu. Najveći procenat odustajanja bilježi se između navršene 18. i 22. godine.
Sindikalno školovanje za drugu karijeru
HUNS se fokusira na podršku za drugu karijeru, nakon prestanka igračke, odnosno takmičarske.
„Ipak, ne ide se sa 35 ili 36 godina u penziju, a fudbaleri tada završavaju s igranjem. Želimo da oni sami mogu da očekuju bolju integraciju u društvo. Kada imate takvu perspektivu sa 20 godina, lakše odlučite da nastavite s fudbalom“, kaže Jurić.
HUNS se zato posvetio podsticanju osnivanja posebnih studija za igrače, u kontaktu s različitim visokoškolskim institucijama. Ne samo u Hrvatskoj — studij sportskog menadžmenta za hrvatske igrače, zahvaljujući HUNS-u, jedno vrijeme izvođen je i u Danskoj.
Saradnja s danskom vladom za sada nije nastavljena, ali nešto slično svakako ima smisla još snažnije forsirati u samoj Hrvatskoj. Prema riječima Marka Jurića, do sada je niz hrvatskih igrača upravo u tom okviru završio dodatno školovanje.
U svakom slučaju, mladi ljudi u sportu ne bi smjeli da se osjećaju prvenstveno kao roba na tržištu. A upravo na to se svodi situacija s enormnim izvozom fudbalera, ako nije praćena ljudskom brigom za njih.
Fudbalski komentator Juraj Vrdoljak za DW ističe da nedostaju razvojni planovi klubova, čak i onih koji su deklarativno razvojni. „Problem infrastrukture i manjka postavljene strategije razvoja samo je djelimično riješen nešto povećanim obimom investicija“, govori Vrdoljak o novijem periodu u Hrvatskoj.
Komercijalizacija sportskog razvoja
„Ali i dalje postoji snažan utisak da se te infrastrukturne investicije“, dodaje on, „odvijaju tek po ključu periodičnih i prije svega kozmetičkih potreba. Posebno bih kao nišu tog problema izdvojio sve prisutnije ograničavanje izvornog formativnog elementa u razvoju mladih sportista, a to je platforma za igru.“
Usled talasa komercijalizacije i nedostatka osnovnog, tradicionalno javnog sadržaja poput igrališta ili bazena, djeca nemaju poligon za razvijanje ni onoga što je ključno — a to su, po mišljenju ovog analitičara, ljubav prema igri i rekreaciji, uz elementarne motoričke vještine.
„Razvoj mladih fudbalera danas je oblikovan diktatom profitabilnosti, gdje oni koji sebi mogu da priušte zahtjeve ozbiljnog razvoja — što uključuje skupe individualne programe s ličnim trenerima, programe rehabilitacije i drugo — imaju prednost prolaza kada se kreira klupski plan razvoja“, kaže Vrdoljak.
Nadalje, u omladinskom sportu prednost imaju djeca čiji talenat nosi tržišni potencijal koji će sjutra donijeti profit. Vrdoljak smatra da nije slučajno što se potom i na hrvatskom tržištu pojavio fenomen glorifikacije takozvanih selebriti agenata, navodno čudotvoraca.
Cijena dječjeg zdravlja
Javnost u Hrvatskoj u velikoj mjeri nekritički tretira slučajeve poput onog koji navodi Vrdoljak. Riječ je o primjeru Belinja, sedamnaestogodišnjeg dječaka iz Brazila, koji je doveden u zagrebački Dinamo sa 14 godina, a nedavno je prebačen u drugoligaša Kustošiju.
„Belinja je tada pod svoje menadžerske skute primio najglamurozniji domaći fudbalski zastupnik Endi Bara. Njegovim se talentom raspolaže kroz prizmu unaprijed predodređene profitabilnosti, doduše na nešto drugačiji način nego što su to činili Barini prethodnici, danas begunici od pravosuđa“, rezimira ovaj sagovornik.
„Ali logika je ista: ne postoji cijena zdravog mentalnog i fizičkog razvoja talentovane, a kamoli ostale djece, koja će nadmašiti cijenu forsiranog transfera i profita koji ona ‘moraju’ donijeti“, zaključuje Juraj Vrdoljak.
U značajnom dijelu fudbalske industrije u Hrvatskoj na snazi je produkcija kadra uz minimum ulaganja za maksimum zarade. Takav pristup može donijeti izuzetnu materijalnu korist, ali i ljudski resursi imaju svoje granice — barem ako društvo želi i zdrav duh, a ne samo tijelo.
Bonus video:
