SPC: Srbi sa Kosova nisu prepreka nekom navodno boljem životu

Patrijarh srpski Porfirije i arhijereji Srpske pravoslavne crkve (SPC) su u Vakršnjoj poslanici, između ostalog, poručili "nije dovoljno voljeti Kosovo i Metohiju samo na riječima", kao i da se ne smije dopustiti da se "u svijesti našeg naroda Srbi s Kosova i iz Metohije predstave kao prepreka ili smetnja nekom budućem, navodno boljem životu".

"Bez njih, bez naših kosovsko-metohijskih Srba, bez Srba Stare Srbije, nema boljeg života ni za koga od nas", piše u poslanici SPC-a, koju potpisuju i mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije i mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije.

"Riječ Božja, Jevanđelje Hristovo, duhovna riznica Crkve Božje, iz koje se desnicom Gospodnjom u srca naša siju sjemena vječnoga života, prepuna je istina skrivenih u Bogu. To nisu apstraktne ideje nego riječi koje se ispunjavaju u našim životima. Među njima su i riječi kojima nas Gospod upozorava na vremena u kojima će se uzeti mir sa zemlje (Otkr. 6, 3 – 4), kada ćemo čuti ratove i glasove o ratovima, jer će ustati narod na narod i carstvo na carstvo (Mat. 24, 6 – 7 i Luk. 21, 9 – 10).

"Ove riječi, koje su mnogim pokolenjima naših predaka zvučale kao upozorenje na buduća vremena i njihova najava, danas su stvarnost u kojoj živimo. Vidimo nemire među narodima, slušamo glasove o ratovima i svjedoci smo ratova, stradanjâ i neizvjesnosti u svijetu. Dok nebo paraju tragovi raketâ smrti, a u ušima uznemirenog čovječanstva odjekuju zvuci sirena koje najavljuju razaranja i stradanja, iz dubinâ praznog Hristovog groba čuje se glas anđela, svjedoka Vaskrsenja, koji poručuje ženama mironosicama, a preko njih i svima nama, kao i svakom ljudskom biću: 'Ne bojte se!' (Mat. 28, 5). Strah ne odgoni od nas samo anđeo nego, prije i više od njega, Onaj Koji je ukinuo strah od smrti, koja jeste suštinski razlog za svaki strah. Smrću smrt pobijedivši, Vaskrsli Bogočovek Hristos nam se takođe obraća rečima: 'Ne bojte se!' (Mat. 28, 10). Tako ohrabreni, znamo da zastrašujući događaji naših dana nisu posljednja riječ istorije nego poziv na budnost i utvrđenje u Bogu.

"Šta nam govore današnji znaci vremena? Iako je prazni Hristov grob pobijedio silu svakoga groba i pokazao da nijedan grob nema posljednju riječ, u istoriji i u našoj stvarnosti i dalje postoje živi grobovi ispunjeni mržnjom, sebičnošću, strastima i samoljubljem. Prepoznajemo ih u mračnim ljudskim srcima, u neograničenoj sebičnosti, u medijima koji šire neistinu, u ratovima, u svim našim strastima i grijesima protiv ljubavi Božje. Ti grobovi, uprkos Vaskrsenju Hristovom, neprestano izopačuju i ruže sâm život kao bescen-dar ljubavi Božje.

"Jedan od najpotresnijih primjera takve stvarnosti jeste činjenica da se posljedice današnje svjetske krize, nažalost, mjere hladnim ekonomskim pokazateljima, mjerilima trgovaca zemaljskih (sr. Otkr. 18, 3), — finansijskim gubicima, poremećajima i padovima na berzama i tržištima, — dok u dubokoj sjenci tih proračuna ostaju ljudske tragedije: smrt nevinih, stradanje djece i unesrećenost milionâ ljudi. Upravo takva perspektiva, u kojoj se materijalna dobit stavlja ispred ljudskog života, nije samo dovela do ratova i nepravdi — ona se njima i učvršćuje. To je veliki poraz nas ljudi.

"Svijet u kome živimo sve je nestabilniji, a čovjek sve uplašeniji. Sistemi vrijednosti se organizovano i prisilno menjaju, pritom u smjeru antivrijednosti. Obećanja i ugovori koji su svečano potpisivani brutalno se gaze. Saznanje o takvim vjerolomstvima izaziva nasilje i sve veće podjele među narodima, dok se politički i kulturološki jaz produbljuje. Na ruševinama umirućih civilizacija cvjeta duhovna neizvjesnost i gubitak smisla.

"Zašto se u tom sveopštem mraku ne prepoznaje i ne vidi Vaskrsli Gospod? Odgovor na to pitanje već je dat u samom Jevanđelju. Vaskrslog Bogočovjeka Hrista nisu odmah mogli da prepoznaju ni Njegovi učenici i neposredni sljedbenici. Marija Magdalina Ga je videla kraj praznoga Groba, ne znajući da je to Gospod Isus Hristos (Jov. 20, 14). Prepoznala Ga je pošto joj se obratio imenom: 'Marija!' (Jov. 20, 16). Isto tako, apostoli Luka i Kleopa nisu prepoznali Gospoda (Luk. 24, 16) na putu u Emaus nego 'pri lomljenju hljeba' (Luk. 24, 35), kada ih je Gospod pričestio.

"Vaskrsloga Gospoda nisu prepoznali ni apostoli dok je sa obale Tiverijadskog mora posmatrao njihov bezuspješni ribolov (Jov. 21, 4). Prepoznali su Ga tek pošto su, poslušavši Njegovu zapovest, bacili mrežu sa desne strane lađe i uhvatili mnogo riba (Jov. 21, 6 – 7). Prepoznali su ga u čudu kao duhovnom prostoru u kome se susreću i celivaju sila Božja i vjera ljudska.

"Nisu Ga apostoli prepoznali ni u nedjeljnim sabranjima iza zatvorenih vrata: jednom su, uplašeni, pomislili da vide duha (Luk. 24, 37), a drugi put su na osnovu ranâ od klinova i koplja povjerovali u stvarnost Vaskrsenja i Njegovo prisustvo (Jov. 20, 27). Vaskrsli Bogočovjek Hristos nalazio se među njima, ali oni nisu bili u stanju da Ga odmah prepoznaju na opšteljudske načine, do tada njima poznate. Tajna neprepoznavanja nije ostala samo događaj iz daleke prošlosti, vezan za prve dane po Vaskrsenju Spasovom; ona je stvarnost koja traje do današnjeg dana.

"Da bismo vidjeli i prepoznali Vaskrsloga Gospoda, nije dovoljan običan ljudski vid. Neophodno je novo, duhovno sagledavanje — dar odozgo, svetoduhovsko iskustvo. Drugim riječima, neophodno je da uđemo u odnos sa Njim da bi nam On darovao poznanje Samoga Sebe. Tako je Svojim učenicima Luki i Kleopi Gospod, na kraju, otvorio oči i darovao im duhovni vid da bi Ga poznali (Luk. 24, 31), a apostolima sabranim iza zatvorenih vrata otvorio um da bi razumjeli proroštva Svetog Pisma (Luk. 24, 45) i ono što se sa Gospodom imalo zbiti.

"To što Vaskrsli Hristos nije bio odmah prepoznat ne znači da se On skrivao od ljudi nego da je poštovao njihovu slobodu. Na taj način je ponovo pokazao i potvrdio ono što je čovjeku od početka darovano: sloboda da se opredijeli za Boga i da Mu iz te slobode vjeruje i služi. Hristos nije ljudskom rodu nametnuo istinu Vaskrsenja nego ju je položio u prostor vjere. Šta bi bilo da se Vaskrsli javio Pilatu, stao pred Sinedrion ili se pojavio na jerusalimskim trgovima? Tada bi blagovijest o Vaskrsenju postala demonstracija sile i moći, a sama istina bila bi, na izvjestan način, nametnuta. Umjesto toga, Gospod se javlja onima koji Ga ljube i time utemeljuje nove načine prepoznavanja i prihvatanja istinskog života.

"Koji su to načini i kako savremeni čovjek može da doživi tu stvarnost? Savremeni čovjek tu stvarnost doživljava prije svega kao lični susret sa Bogom, u kojem ga Vaskrsli oslovljava imenom, kao što se otkrio Mariji Magdalini. Bez ličnog molitvenog i podvižničkog odnosa nije moguće ni upoznati ni prepoznati Boga. Doživljava je zatim kao opštenje, zajedničarenje, u evharistijskom sabranju, pričešćujući se tijelom i krvlju Hristovom na svetoj Liturgiji. Čovjek, poput Luke i Kleope, iz samih ruku Hristovih — kroz ruke sveštenoslužitelja — prima Hleb koji silazi sa neba i daruje život svijetu. I najzad, doživljava je kao poslušanje riječi Božjoj i kao iskustvo čuda, poput apostolâ koji su na Tiverijadskom moru pojmili da je sve u Vaskrslom Bogočovjeku čudesno i spasonosno.

"Čuda nisu samo neobični događaji niti samo veliki Božji zahvati u istoriji. Razdvajanje Crvenog mora jeste bilo čudo. Ali je čudo i kad oprostimo i prekinemo krug mržnje. To nije tek moralni zahtjev niti apstraktno načelo. To je projava Vaskrsenja i učestvovanje u njegovoj sili i slavi. Osveta je raspeće bez vaskrsenja, a nepraštanje i mržnja su smrt i zauvijek zapečaćeni grob. Zato Vaskrsenje nije samo događaj koji pripada prošlosti nego stvarnost u koju ulazimo svaki put kad opraštamo, kada ne uzvraćamo udarcem na udarac i kad u neprijatelju prepoznajemo brata. Tada biramo život umjesto smrti. Tada se kamen pomjera i sa našeg unutrašnjeg groba.

"Prepoznajemo Gospoda i u svakom ljudskom stradanju, kojeg, nažalost, ima napretek, kao i u svakom siromašnom, odbačenom i prezrenom, susrećući Ga u njima kroz djelatnu ljubav. Jer, Vaskrsli Gospod Isus Hristos je rekao: 'Kad učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste' (Mat. 25, 40). Upravo se u tome pokazuje da vjera u Vaskrsenje nije samo unutrašnje uvjerenje nego sila koja oblikuje naš odnos prema bližnjima, prema svakom čovjeku kao ikoni Božjoj.

"Danas se, s posebnom pažnjom i brigom, molimo za našu braću i sestre na Kosovu i Metohiji, vjekovnom istorijskom izvorištu i duhovnom središtu srpskog naroda, neposredno dijeleći s njima sva iskušenja i izazove s kojima se neprekidno suočavaju i krepeći ih da istraju u svom svjedočenju i da ostanu vjerni svojoj Crkvi, vjeri i sebi samima. Istovremeno, podsjećamo sve i svakog među nama da nije dovoljno voljeti Kosovo i Metohiju samo na riječima. Ta se ljubav mora pretočiti u djela, u konkretnu brigu o bližnjima, u bratoljubiva djela milosrđa, u staranje o djeci i o svima kojima je pomoć neophodna. Ne smije se dopustiti da se u svijesti našeg naroda Srbi s Kosova i iz Metohije predstave kao prepreka ili smetnja nekom budućem, navodno boljem životu. Bez njih, bez naših kosovsko-metohijskih Srba, bez Srba Stare Srbije, nema boljeg života ni za koga od nas. Svi smo mi jedan narod i jedno Tijelo u Hristu, povezano istom vjerom i istim stradanjem, ali i istom nadom i istim proslavljenjem.

"Iz takve vjere i takvog zajedništva, draga djeco duhovna, uđimo u radost Vaskrsenja i recimo: 'Vaskrsenje Hristovo vidjevši, poklonimo se svetome Gospodu Isusu, jedinome Bezgrešnome', i sa Svetim apostolom Pavlom uskliknimo: 'Gdje ti je, smrti, žalac? Gdje ti je, pakle, pobjeda?' (IKor. 15, 55). Utješeni silom i blagodaću ovog velikog i svečanog Praznika nad praznicima, Pashe nove i sveštene, Pashe velike i neporočne, Pashe tajanstvene, Pashe koja nam je otvorila dveri rajske, zagrlimo jedni druge i recimo i onima koji nas mrze: Braćo! Na kraju, koji je i početak, složno zapjevajmo: Hristos vaskrse iz mrtvih, smrću smrt porazivši i onima u grobovima život darovavši. Sve vas pozdravljamo svepobjednim i sveradosnim pozdravom: Hristos vaskrse", piše u poslanici.