Radonjić o izborima u Srbiji: „Organizovana kriminalna grupa neće priznati poraz”

Studentski pokret je ozbiljno uzdrmao vlast Aleksandra Vučića, ali to još ne znači da je ona poražena, ocijenio je u intervjuu za “Vijesti” Ognjen Radonjić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu.

On upozorava da režim i dalje raspolaže sredstvima za ucjenjivanje birača, zloupotrebu javnih resursa i prekrajanje izborne volje. Zbog toga će, smatra Radonjić, mogućnost smjene vlasti zavisiti od organizovanosti studenata i građana i njihove sposobnosti da odbrane osvojene glasove.

Radonjić ocjenjuje i da se odnos Zapada prema Vučiću promijenio, ukazujući na pojačane kritike iz Evropskog parlamenta i mogućnost isključenja Srpske narodne stranke (SNS) iz Evropske narodne partije. On smatra da ni Vladimir Putin ni Donald Tramp nijesu naklonjeni naprednjacima, da Milorad Dodik igra dvostruku igru, a da im je i Andrija Mandić okrenuo leđa.

Govoreći o odnosima Srbije s Crnom Gorom i drugim susjedima, Radonjić je poručio da bi promjena vlasti u Beogradu trebalo da donese poštovanje njihovog suvereniteta i prestanak miješanja u unutrašnje političke odnose.

“Briga o pravima Srba ne smije biti izgovor za kontrolu političkog života susjednih država, niti se partijska lojalnost smije predstavljati kao lojalnost Srbiji”, istakao je.

Krajem 2024. godine za “Vijesti” ste rekli da je Srbija došla do “tačke bez povratka”. Gotovo dvije godine kasnije, studentska lista izlazi na izbore. Šta se u međuvremenu suštinski promijenilo u odnosu političkih snaga i koliko je zaista uzdrman sistem vlasti koji je izgradio Aleksandar Vučić?

Suštinska promjena je u tome što su studenti ponudili mogućnost da se nezadovoljstvo građana objedini oko jedne izborne liste. Time su ugrozili računicu organizovane kriminalne grupe da će, uz kontrolu institucija i medija, opstajati zahvaljujući podijeljenim i obeshrabrenim protivnicima. Ali ne treba miješati uzdrmanost vlasti s njenim porazom. Ona i dalje ima sredstva da ucjenjuje birače, zloupotrebljava javne resurse i prekraja izbornu volju. Studentska lista otvara mogućnost smjene vlasti, a njeno ostvarenje zavisiće od organizacije i sposobnosti da se glasovi odbrane. Tiranin nikada neće priznati da je izgubio jer je ovde pitanje vlasti i milijardi s jedne strane i sudskih procesa s druge.

Uprkos protestima, brojnim aferama i optužbama za korupciju, dio građana i dalje podržava Vučića. Šta održava tu podršku i koliko studenti razumiju razloge zbog kojih ti birači ostaju uz njega? Mogu li da pridobiju i njihovo povjerenje?

Nije sva podrška Vučiću iste prirode. Neko ima neposrednu korist od organizovane kriminalne grupe, neko strahuje za posao i egzistenciju, a neko, uz medije koje prati, zaista vjeruje da je ova vlast najbolja moguća. Te ljude ne treba stavljati u isti koš. Studenti mogu da pridobiju dio njih neposrednim razgovorom i jasnom porukom da promjena vlasti ne znači ugrožavanje njihovih prava, već sasvim suprotno, priznavanje njihovih prava slobodne misli i riječi kroz prestanak zavisnosti od partijske volje i izlazak iz začaranog kruga sveopšte korupcije i organizovanog kriminala sa sjedištem na vrhu piramide političke i ekonomske moći.

Studentski pokret je pokazao da može da okupi veliki broj građana na protestima, ali izbori zahtijevaju drugačiju organizaciju. Koliko su studenti uspjeli da izgrade mrežu podrške i aktivista širom Srbije, posebno u manjim sredinama? Koje su njihove najveće prednosti, a koje slabosti u nadmetanju s dobro organizovanim SNS-om?

Studenti su već pokazali da mogu da pokrenu ljude i u sredinama koje je vlast smatrala svojim sigurnim uporištima. Njihova najveća prednost je povjerenje građana, bez kojeg ni najbolja stranačka infrastruktura ne vrijedi mnogo. Naprednjačka kamarila ima razgranatu organizaciju, ali nije isto kada ljude okupljaju uvjerenje i solidarnost i kada ih okupljaju interes i ucjena. Sada je zadatak da se ta podrška pretvori u pouzdanu izbornu mrežu, od velikih gradova do najmanjih sela. To zahtijeva mnogo rada, ali organizovana kriminalna grupa nema monopol ni na organizaciju ni na upornost. Studenti i građani mogu da izgrade i grade organizaciju koja će se suprotstaviti pritiscima na birače, razotkrivati zloupotrebe javnih resursa, doprijeti do ljudi kojima su nezavisni mediji nedostupni i kontrolisati glasanje i prebrojavanje. Cilj je da se izborna volja zaštiti tokom čitavog procesa, a ne samo na dan izbora.

Studentska lista okuplja ljude različitih političkih uvjerenja, koje povezuje cilj smjene vlasti i obnove institucija. Može li to zajedništvo opstati i nakon izbora, kada na red dođu konkretne odluke o ekonomiji, Kosovu, evropskim integracijama i odnosima s Rusijom? Koliko bi te razlike mogle da otežaju rad eventualne nove vlade?

Političke razlike postoje i ne treba ih prikrivati, ali one nisu razlog da odustanemo od države u kojoj zakoni važe za sve. Zajedništvo može da opstane ako se unaprijed dogovore prioriteti, rokovi i odgovornost za njihovo sprovođenje. To su oslobađanje institucija, istrage korupcije, sloboda medija i uslovi za poštene izbore. Takva vlada ne mora da ima zajednički odgovor na svako ideološko pitanje, ali mora da ima dogovor kako će donositi odluke o pitanjima koja ne mogu da čekaju. Organizovana kriminalna grupa upravo nas ubjeđuje da su naše razlike nepremostive kako bi nastavila da upravlja državom kao sopstvenom imovinom.

Dio opozicionih stranaka je odustao od samostalnog izlaska na izbore i podržao studentsku listu, dok druge nastupaju zasebno. Vi smatrate da bi ovi izbori trebalo da budu svojevrsni referendum o Vučićevoj vlasti. Da li samostalni nastup opozicionih stranaka ide naruku Vučiću? Ima li prostora i za birače koji se protive vlasti, ali ne žele da podrže studentsku listu?

Svaka stranka ima pravo na samostalan nastup, ali pravo nije isto što i politička odgovornost. Ako ove izbore razumijemo kao priliku da smijenimo organizovanu kriminalnu grupu, barem ja tako shvatam situaciju, onda stranački mandat ne može biti važniji od tog cilja. Samostalan nastup ide naruku Vučiću ukoliko rasipa glasove i kampanju protiv vlasti pretvara u nadmetanje njenih protivnika.

Organizacije koje prate izbore upozoravaju na nasilje, zastrašivanje birača, neravnopravan pristup medijima i zloupotrebu državnih resursa. Koliko je u takvim uslovima moguće obezbijediti da izborni rezultat odražava stvarnu volju građana? Mogu li velika izlaznost i kontrola biračkih mjesta da nadoknade neravnopravne uslove tokom kampanje?

Ne trebaju organizacije koje prate izbore nama da kažu da smo izloženi nasilju svakodnevno. To protivnici ove bande osjećaju na svojoj koži. Tako prosto funkcionišu tiranije i očekujem da represija samo raste. Velika izlaznost i kontrola biračkih mjesta jesu neophodne, ali nisu dovoljne. Ne može se izborna sloboda svesti na trenutak ubacivanja listića ako je birač prethodno mjesecima izložen podmićivanju, ucjenama, prijetnjama, nasilju i propagandi. Zato odbrana izborne volje počinje mnogo prije glasanja, organizovanjem pravne pomoći, dokumentovanjem pritisaka i zloupotreba i podrškom ljudima koji ih prijavljuju. Organizovanoj kriminalnoj grupi treba suprotstaviti široku i pripremljenu mrežu studenata, građana, stručnjaka i posmatrača. Neravnopravni uslovi nisu razlog za odustajanje, nego razlog da se organizujemo tako da svaku zloupotrebu otkrijemo, osporimo i otežamo njeno ponavljanje. Naravno, u pitanju su samo preduslovi, bojim se da će finale biti na ulici.

Vučić rast plata i penzija, strane investicije i velike infrastrukturne projekte predstavlja kao dokaze uspjeha svoje ekonomske politike. Kao ekonomista, kako ocjenjujete rezultate tog modela razvoja? Koliko se privredni rast odrazio na životni standard i kupovnu moć građana i koliko je takav model dugoročno održiv?

Rast BDP-a nije isto što i razvoj, kao što veća plata u dinarima nije isto što i veća kupovna moć. Uspjeh se mjeri time šta građani mogu da kupe od svojih primanja i kakvo im je sudstvo, javno zdravstvo, obrazovanje i životno okruženje, a ne brojem predsjednikovih otvaranja gradilišta. Problem ovog modela je što se rast oslanja na velike državne projekte i eksploatatorske, pretežno manuelne strane direktne investicije, bez dovoljno snažnog razvoja domaće privrede, produktivnosti i tehnologije. Zarobljene institucije, organizovani kriminal i korupcija dodatno potkopavaju njegovu održivost. Organizovana kriminalna grupa predstavlja javnu potrošnju kao sopstveni poklon građanima, dok je pravo pitanje šta smo za taj novac dobili i šta ostavljamo narednim generacijama. U realnosti, dobili smo model koji se u stručnoj literaturi naziva “trka ka dnu” i budućim generacijama ostavljamo institucionalno razrušenu i prezaduženu zemlju.

Ako studentska lista dođe na vlast, koliko bi joj nedostatak iskustva u upravljanju državom i otpor unutar institucija mogli otežati sprovođenje reformi? Šta bi bilo neophodno da promjena vlasti dovede i do stvarne promjene sistema?

Prvo da porazimo kriminalce na vlasti, da sada ne pozajmljujemo brige iz budućnosti jer te budućnosti neće biti ukoliko tiranin nastavi da vlada.

Da li bi eventualna promjena vlasti u Beogradu donijela i drugačiju politiku Srbije prema Crnoj Gori i drugim susjedima? Koliko su problemi u tim odnosima posljedica Vučićeve politike, a koliko imaju dublje korijene?

Promjena vlasti treba da donese jasnu promjenu politike prema susjedima, poštovanje njihove suverenosti i prestanak miješanja u njihove unutrašnje političke odnose. Problemi nisu nastali sa današnjom vlašću, ali naprednjačka politika koristi postojeće sporove za proizvodnju novih tenzija i obračun sa kritičarima. To se vidi i u odnosu prema Crnoj Gori. Briga o pravima Srba ne smije biti izgovor za kontrolu političkog života susjednih država, niti se partijska lojalnost smije predstavljati kao lojalnost Srbiji. Državu čini njen narod, a ne partijski naredbodavci, komesari i podanici.

Dobili smo model koji se u stručnoj literaturi naziva „trka ka dnu“ i budućim generacijama ostavljamo institucionalno razrušenu i prezaduženu zemlju

Ranije ste ocijenili da Zapad otvoreno podržava Vučića, ali da bi ta podrška mogla oslabiti ako izgubi kontrolu nad situacijom i prestane da bude pouzdan partner. Da li su studentski protesti i politička kriza promijenili odnos EU i SAD prema njemu?

Odnos se jeste promijenio. Ursula fon der Lajen nije došla u Beograd tokom kampanje, uz zvanično obrazloženje da se posjeta odlaže zbog izbora, a ni Robert Fico nije došao na skup na kojem je bio najavljen. Evropski parlament pojačava kritike, EPP razmatra isključenje SNS-a, a Orbanovim porazom naprednjaci su izgubili važnog zaštitnika unutar EU. Ni Putin ni Tramp mu nisu naklonjeni, a Dodik igra dvostruku igru. Čak im je i Andrija Mandić okrenuo leđa. Politički gledano, najvažnije je da ova vlast više ne može uverljivo da predstavlja sebe kao jedinu mogućnost. Studenti i građani su pokazali da postoji alternativa, a sada treba da pokažu da ona može i da preuzme odgovornost za državu.

Ako SNS proglasi izbornu pobjedu, a studentski pokret ospori rezultate zbog ozbiljnih sumnji u izbornu krađu, šta očekujete da će se tada dogoditi?

Već sam u medijima izjavio da će studenti pobijediti, ali da scenario daljeg raspleta može biti više ili manje ružan. Organizovana kriminalna grupa neće priznati poraz. Stoga, kako mi se danas čini, građani će svoje glasove braniti na ulici, nadam se mirnim putem. Ishod takve krize je neizvjestan, a presudni će biti solidarnost, upornost, odlučnost i dobra organizacija.

Jedan predsjednik, dva premijera i tri ministra

Prvog novembra navršiće se dvije godine od urušavanja nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, u kojem je poginulo 16 ljudi. Kao član Anketne komisije koja je istraživala okolnosti tragedije, do kojih ste najvažnijih saznanja došli? Koliko visoko, prema nalazima Komisije, seže odgovornost za tragediju i vjerujete li da će svi odgovorni biti procesuirani?

Najvažniji nalaz Komisije jeste da postoji osnov sumnje da iza ove tragedije stoji djelovanje organizovane kriminalne grupe i da odgovornost treba istraživati do samog državnog vrha. Govorimo o jednom predsjedniku, dva premijera i tri resorna ministra, ali time se krug ne završava. To nije presuda, već dokumentovan zahtjev da tužilaštvo ispita cio lanac odlučivanja, ugovaranja, finansiranja i kontrole, umjesto da se odgovornost zaustavi na struci i nižim izvršiocima. Bez potpune finansijske dokumentacije ne možemo utvrditi ni sve tokove novca ni sve učesnike. Nije moguće da svi odgovorni budu procesuirani dok vlast može da pritiska tužioce i sudije. Zato je oslobađanje pravosuđa uslov da se ovaj slučaj dovede do kraja, a ne opravdanje da se istraga odlaže.

Na međunarodnom simpozijumu u Oslu ukazali ste na ulogu neformalnih centara moći u upravljanju rekonstrukcijom pruge Novi Sad – Kelebija. Šta dokumentacija koju ste analizirali otkriva o odnosu tih centara moći i nadležnih institucija? Da li je riječ o specifičnostima jednog projekta ili o širem obrascu upravljanja državom u kojem politička moć ima prednost nad institucionalnim pravilima?

Nedostupna javnosti dokumentacija koju smo izložili profesor Vladimir Obradović i ja nedvosmisleno pokazuje da su u koordinaciju projekta bili uključeni ljudi iz Kabineta predsjednika Republike, kao i sam predsjednik, iako Predsjedništvo nije bilo nadležno za njegovo sprovođenje. Zato nije dovoljno ispitati samo rad izvođača i nadzora, već i ko je izvan zakonom utvrđenih nadležnosti usmjeravao rad institucija. Ne možete uticati na odluke, rokove i prioritete, a poslije pogibije ljudi tvrditi da niste nadležni. U tome vidim širi obrazac upravljanja državom u kojem politički moćnici odlučuju, a formalno nadležni potpisuju i preuzimaju odgovornost. Upravo zato istraga mora da prati stvarni lanac odlučivanja, a ne da se završi na imenima sa potpisanih dokumenata.