SIGURIMI - ZLOGLASNA TAJNA POLICIJA

Albanija otvorila tajnu arhivu kako bi uklonila "komunistički gnoj"

U vrijeme vladavine Hodže više od 100.000 ljudi završilo je u radnim logorima, 20.000 u zatvorima, oko 6.000 je ubijeno ili je nestalo.
10 komentar(a)
arhiva, Foto: Shutterstock.com
arhiva, Foto: Shutterstock.com
Ažurirano: 27.03.2017. 06:43h

Ostavština diktature Envera Hodže i dalje truje albansku politiku - kako bi okrenula novu stranicu i zaliječila rane, vlada je otvorila arhivu zloglasne tajne policije Sigurimi, više od 25 godina nakon pada komunizma.

"To bi trebalo da iskorijeni zlo koje i dalje truje albanskog društvo. Kao uklanjanje gnoja, bolna, ali neizbježna hirurška operacija", kazao je albanski pisac Ismail Kadare.

Hodža je četiri decenije, do smrti 1985. godine, vladao čeličnom rukom, suzbijao svaku opoziciju i izolovao zemlju od bilo kakva spoljnog uticaja.

U decembru 2016. godine osnovano je nezavisno tijelo zaduženo da kroz arhivu vodi one koji žele da istraže sudbinu svojih voljenih ili ispitaju tuđu. Tijelo je, kako prenosi Hina, takođe ovlašćeno za izdavanje "potvrda o nesaradnji" sa komunističkim režimom, što je danas uslov za bilo koju javnu dužnost.

U vrijeme vladavine Hodže više od 100.000 ljudi završilo je u radnim logorima, 20.000 u zatvorima, oko 6.000 je ubijeno ili je nestalo.

U arhivu Sigurimija, instrumentu Hodžine tiranije, nalaze se milioni stranica dokumenata i desetine hiljada dosijea.

Cilj otvaranja arhiva bivše tajne policije je pacifikacija albanske političke scene koja se optužuje za saradnju sa Sigurimijem, često bez ikakvih dokaza.

A dokazani slučajevi, kako prenosi Hina, su veoma rijetki. U 26 godina od pada komunizma samo dvojica političara su javno priznala saradnju sa Sigurimijem. Još su se neki političari, oni sa nižih pozicija, diskretno povukli iz javnog života pošto se protiv njih povela kampanja tog tipa.

Više od 40 godina Irina Sallaku (84) pokušava da sazna sudbinu svoga supruga Džaavita. Zna jedino da ga je ubio Sigurimi.

Nakon Džavitovog nestanka "poslali su me u radni logor zajedno sa dvije kćerke", priča Irina. Tamo su proveli 12 godina.

Irina je Ruskinja koja je Džavita upoznala u Lenjingradu, današnjem Sankt Petersburgu, gdje je studirao. Sa njim je došla u Tiranu.

Nakon razlaza Moskve i Tirane 1961. godine, do kojeg je došlo jer se Hodža nije slagao sa Hruščovom politikom destaljinizacije, albansko-sovjetski parovi postali su predmetom režimske paranoje.

Jedna od kćerki Irine i Džavita, Elena, pronašla je optužnicu protiv oca, kao i tri dokumenta koja govore o njegovoj egzekuciji. Ali na svakom je drugi datum i ne može da se utvrdi koji je tačan. Gdje je pokopan nema traga.

"Ne mrzim nikoga. Želim samo da znam gdje je grob da mogu da zapalim svijeću i isplakati se", rekla je Irina. Nada se da će odgovor pronaći u arhivu Sigurimija.

Otvaranje arhiva dugo je trajalo jer je bilo mnogo otpora.

"Ono krije brojne bolne tajne za mnoge Albance", kaže Gentiana Sula, čelnica tijela koje o njemu brine.

"Otvaranjem bi sva nagađanja i manipulacije trebale da se završe", dodaje.

A njih je u političkom i javnom životu toliko mnogo da onemogućavaju da se prošlost jasno vidi.

Ali uprkos otvaranju arhiva Sigurimija, mnoga će pitanja vjerovatno ostati neodgovorena.

"Mnoga dokumenata su uništena u tranziciji, ali i kasnije", rekao je bivši ušravnik arhiva ministarstva unutrašnjih poslova Kastriot Derviši. Slično je bilo i tokom nereda 1997. godine i anarhije koja je zavladala u zemlji.

"Istinu neće biti lako ustanoviti, ali važno je do nje doći kako bi otkrili sve apekte jednog od najrepresivnijih režima 20. vijeka", zaključuje Kadare.

Preporučujemo za Vas