Bojana Maljević: Od Velike Srbije do Malog Aleka

Ne smem ni da pomislim koliko bi Vođa bio ljut kad ne bi pobedio u prvom krugu izbora, rekordnim rezultatom. Verovatno bismo se krili u katakombama. Čak je i ono malo istine na internetu postalo podložno spinu. Tako da sada imamo zarobljene tradicionalne medije i nekakav spinternet
199 pregleda 60 komentar(a)
Miting SNS, Foto: Betaphoto
Miting SNS, Foto: Betaphoto
Ažurirano: 20.03.2017. 23:24h

"Gospodo novinari, vodite računa o svojoj bezbednosti, pa vam se ništa neće dogoditi." - ministar informisanja Vlade Republike Srbije, 1999.

Danas preskačem prvi pasus - odmah pišem drugi. Jer, prvi pasus je jeziv. A vi zamislite, dopišite, setite se… svega šta se dogodilo dok je naš Vođa i kandidat za predsednika bio ministar informisanja…

Dakle, ako bi neko u dalekoj budućnosti pokušao da sastavi Vođinu biografiju, imao bi naročit problem. Da stavimo na stranu sve njegove nedoslednosti, neistine i kompletnu propagandu od devedesetih do danas (čitajte: od Velike Srbije do Malog Aleka) – tog biografa bi u priličnoj meri zbunjivala ljutnja koju je Vođa ispoljavao kad god nije dobijao ono što je želeo. Užasno bi se ljutio ako bi mu neko nagovestio da ne prihvata “ponudu” ili da ne veruje u odlučnu, energičnu i nadljudsku borbu protiv korupcije i sprovođenje reformi. Ne smem ni da pomislim koliko bi bio ljut kad ne bi pobedio u prvom krugu izbora, rekordnim rezultatom. Verovatno bismo se krili u katakombama.

Velika dela, koja je Vođa nesebično namenio i svojim saradnicima u udruženom poduhvatu “prvi put u novijoj srpskoj istoriji”, pratili su skandali, strahote i sramote. I prilično nezgodni zahtevi. Vođa je vremenom razradio neverovatan sistem kažnjavanja saradnika, ali i neistomišljenika. Saradnike je omalovažavao, pretvarajući ih u poltrone i robove. U svetlu svih njegovih besmislica, neretko je krivicu saradnika preuzimao na sebe. Oni su uživali njegovu zaštitu, a on je uživao u ulozi žrtve. Neistomišljenike je prozivao i linčovao u medijima, potom sputavao u javnom delovanju, pa i u ličnim poslovima. Kao nadoknadu za neki “miran” period, bez “napada”, dao bi im, recimo, jednu pozitivnu stranicu u nekom tabloidu. A ako je neko bio “baš dobar” – dobio bi i naslovnicu. Slično kao i kad “nije dobar”.

Zatim bi usledile ucene, pretnje, nagodbe, nekog bi malo pohvalio, te bi se sve opet zavrtelo u svim krugovima pakla. Bilo je i smešnih momenata. Znate li vi za još neki slučaj da premijer države odštampa i čita tvitove u tv emisiji – kao dokaz koliko ima neprijatelja, koji mu “rade o glavi”? Taj nedavni slučaj nije me iznenadio. Da nisam “elita”, uverila sam se još pre dve godine - kada je ničim izazvan obavestio tv gledaoce koga priznaje za “elitu”, a koga (mene) ne priznaje. (Smernica za Vođinog biografa: to je bilo u danu kada sam na Tviteru pohvalila predsednika SANU koji je, prvi put u istoriji te institucije, rekao da neko konačno narodu mora da kaže istinu o Kosovu.)

I dok je činio sve što je mogao da ubedi sebe i druge da radi stvari od istorijskog značaja za Srbiju, odbijao je da toleriše glasine koje je sam stvarao. Glasine o sebi, “državnim udarima”, saradnicima i političkim protivnicima… A glasine uvek rasipaju socijalnu energiju, pa se i tada ljutio. Vrlo je moguće čak da je i sam Vođa, u svom beskorisnom i patetičnom naporu, poverovao da se ponaša sasvim razumno. Ali kažem, biografu bi teško bilo da ostane razuman, da upotrebi zdravu logiku i pronađe čiste činjenice. Jer, sve je fejk. Sve je spin. Čak je i ono malo istine na internetu postalo podložno spinu. Tako da sada imamo zarobljene tradicionalne medije i nekakav spinternet.

Posle nekoliko godina Vođine vladavine, došlo je vreme kada su njegove velike ideje postale očigledne laži i sve šta mu je preostalo da bi održao svoju moć jeste: stvaranje straha. Od egzistencije. Uz strah od “unutrašnjih neprijatelja”, “lažne elite” i “onih” sa interneta. Uz strah od Makedonije, Crne Gore, “Šiptara”, Hrvata, Ukrajinskog scenarija… I čuveno nametanje straha od “vraćanja u strašnu prošlost”, ako on ne pobedi. A ta prošlost - to je upravo on, to su njegovi najbliži saradnici. To je ono što sam preskočila u prvom pasusu. Ali ljudi se sve manje boje. Počeo je da im ide na živce oblik koji ta Vođina uveravanja poprimaju. Svakodnevno. Oseća se to.

A sad je, pred izbore, došla na red i “kupovina ljubavi”. Kupuje “ljubav naroda” masovnim dovođenjem ljudi na mitinge; “ljubav birača” ucenama i primoravanjem da mu obezbede “sigurne glasove”; kupuje “ljubav saradnika” novim funkcijama i nagodbama; “ljubav poznatih”, novcem ili obećanim poslom… Kupio je bar pola zemlje i obećao da ćemo “videti na izborima koga vole”. Kažu da svako ima svoju cenu i to je verovatno tačno. Ne znam kolika je moja, ali Vođin biograf će vas sigurno obavestiti ako se ikada budem “predala”.

Dragi ljudi, u svemu ovome vidim da se on, zapravo, boji. Tako se ne ponaša čovek koji veruje u svoju pobedu. Drugi krug izbora pada na Uskrs. Tačno na 18 godina od ubistva novinara Slavka Ćuruvije i uoči obeležavanja godišnjice stradalih radnika RTS u NATO bombardovanju i drugih strahota iz tog vremena. Prošlo je celo punoletstvo od kada je Vođa bio ministar informisanja! Nadam se da će u prvom i u drugom krugu, punoletna Srbija iskoristiti priliku da Malog Aleka pošalje u ćošak, kao ona bibliotekarka Ajkula, iz Vođinog predizbornog spota. Zaslužio je.

(Bojana Maljević je glumica i producentkinja, u slobodno vrijeme "tviteraš, ološ, strani plaćenik")

Bonus video: