"SIMBOL BREGZITA"

Brisel i Boris – daleko od ljubavi

Niko ne zna šta je cilj Borisa Džonsona, niti šta se od njega može očekivati na funkciji ministra, smatra Bernd Rigert
1 komentar(a)
Boris Džonson, Foto: Reuters
Boris Džonson, Foto: Reuters
Ažurirano: 14.07.2016. 17:14h

Novi britanski šef diplomatije Boris Džonson simbol je bregzita. Niko ne zna šta je njegov cilj, niti šta se od njega može očekivati na funkciji ministra, procjenjuje dopisnik DW iz Brisela Bernd Rigert.

Bregzit-Boris postaće ministar spoljnih poslova. I to baš on! Taj uzdah bukvalno se može osjetiti u sjedištu Savjeta Evropske unije u Briselu, čak i ako zvanične reakcije nema. Savjet ministara spoljnih poslova sastaje se svake četiri nedjelje i to je najvažnija ministarska runda EU. On odlučuje ne samo o spoljnoj politici, već kao druga zakonodavna instanca, i o mnogim namjerama i planovima EU, kao i o temama o kojima se raspravlja na samitima šefova država i vlada Unije. A sada će u ime Velike Britanije za zajedničkim stolom s ministrima spoljnih poslova EU da sjedi jedan politički klovn i prevarant za koga su mnogi u Briselu pomislili da neće uspjeti.

Taktički potez Tereze Mej

Boris Džonson je prije nekoliko dana za sebe rekao da on nije prava osoba koja bi trebalo da odluku o bregzitu pretvori u praktičnu politiku. A sada je ministar spoljnih poslova! Bio je to taktički potez nove premijerke, kako bi zadovoljila jastrebove i zagovarače bregzita među konzervativcima. Ona je Borisu Džonsonu dala funkciju kako bi donekle mogla da ga kontroliše.

U sjedištu Evropske unije već „sklanjaju porculan sa polica“ da ga Boris ne bi polupao. Džonson, ekspert za izborne kampanje, odličan komunikator i samoreklamer, u početku neće imati previše dodira s pregovorima o bregzitu. Ali nakon toga, on će biti taj koji će biti zadužen za odnose Velike Britanije sa EU. A sve dotle dok je Velika Britanija zvanično članica Unije, Džonson će imati pravo glasa u Savjetu ministara. On tako može da blokira odluke i baca prašinu u oči njemu omraženoj briselskoj političkoj mašineriji.

Nekim starijim briselskim izvještačima, kao i činovnicima EU, još je u sjećanju „mladi i divlji“ Boris Džonson, koji je početkom devedesetih godina kao dopisnik lista Dejli telegraf „ispredao svoje poluistinite priče“. U njima jeste uvek bilo i zrno istine, ali Boris Džonson se godinama nakon toga hvalio da mu je uspjevalo da kroz „napumpane EU-bajke“ u Velikoj Britaniji podstakne skepsu prema Evropskoj uniji. Ta mustra koja je još tada preovladavala u razmišljanju Borisa Džonsona, može se sagledati ako se pogleda novinska arhiva iz tog vremena: EU je zla, a Velika Britanije žrtva.

Da li on ozbiljno doživljava politiku?

Tom besmislicom pošlo mu je za rukom da uspešno okonča kampanju za izlazak Britanije iz EU. Nema mnogo toga što bi moglo da nas navede na pomisao da on takav način razmišljanja neće slijediti i kao ministar spoljnih poslova. A možda Boris Džonson ne uzima stvari pretjerano ozbiljno? Da li on i dalje na politiku gleda samo kao na zabavu, kao na neku vrstu šou-programa koji koristi kako bi sam sebe izreklamirao. Sigurno je da mu funkcija ministra spoljnih poslova za to nudi dobru pozornicu. On sada može da putuje po svijetu, da po dvorcima priča viceve i stoji pred kamerama zajedno sa najmoćnijim ljudima svijeta. Možda tog političkog klovna i ne interesuju brda akata i dosadne, sive konferencijske sale Evropske unije. Iz Savjeta EU će mu poručiti: „Uživaj u svijetu, a nas ovdje ostavi na miru!“

Narednog ponedjeljka će se ministar-novajlija susresti i sa šefom američke diplomatije Džonom Kerijem, koji kao gost učestvuje na redovnim sjednicama Savjeta ministara. Boris Džonson podsjetiće Džona Kerija na mladog Donalda Trampa i to ne samo zbog plave kose. Džonson, kao i predsjednički kandidat Republikanaca, ima uvrnute političke poglede, lajav je, ima čudan odnos prema činjenicama i – zapanjujući uspjeh. Na žalost.