Predsjednici Rusije i Turske Vladimir Putin i Redžep Tajip Erdogan dogovorili su novu eru bilateralne saradnje čime su nagovijestili velike geostrateške promjene u Evropi i na Bliskom istoku.
Putin i Erdogan su dogovor postigli uprkos razlikama u spoljnoj politici prema Ukrajini i Siriji.
U prvim komentarima zapadne javnosti na Putinovu izjavu datu odmah poslije sastanka sa Erdoganom da je projekat izgradnje gasovoda Južni tok opozvan zbog opstrukcije EU, ocijenjeno je da je to diplomatski poraz Moskve.
Na to su se nadovezali komentari u kojima je naglašeno da su dvojica "čvrstorukaša", Putin i Erdogan, pronašli način za umirenje zajedničke frustracije izazvane odbijanjem Evrope da ih prihvati kao ravnopravne partnere.
Evropski mediji lansirali su priču o dvojici ljutih muškaraca sa mnogo sličnosti, kao što su odrastanje u siromaštvu, prelazak sa premijerske na predsjedničku funkciju kao formulu za boravak na vlasti tokom protekle decenije, sklonost ka snažnoj nacionalnoj retorici i razbijanju antirežimskih protesta.
Iako ova poređenja mogu da se učine dopadljivim na prvi pogled, teško je u njima pronaći argumente za tvrdnje da je Putin poražen zbog toga što Južni tok neće biti realizovan, kako ocjenjuju američki mediji.
Istorijska posjeta
Ruska javnost opisala je Putinovu posjetu Turskoj kao istorijsku, ističući da će se u novo savezništvo prirodno uklopiti Azerbejdžan, koji ima gas i odlične odnose sa obije susjedne države, što obećava formiranje važnog geostrateškog trougla u kojem će se rješavati i problemi južnog Kavkaza.
Odmah je reagovala gruzijska opozicija pozivajući vladu da iskoristi neočekivani obrt i da ponudi Moskvi i Ankari da gasovod prođe kroz njihovu teritoriju.
Premda je Turska članica NATO saveza, Erdoganova nedavna izjava da "Zapad voli samo naftu i sukobe, glumeći da smo prijatelji" ne odudara od retorike Moskve u porukama koje upućuje "zapadnim partnerima".
Putin je istovremeno odao priznanje Turskoj na nezavisnom donošenju odluka, što je protumačeno kao podrška za odlučno odbijanje Erdogana da udovolji američkim zahtjevima o učešću Turske u borbi protiv Islamske države.
Poslije dogovora sa Rusijom o izgradnji gasovoda treba očekivati snažne pritiske Vašingtona na Tursku da odustane od projekta.
Neslaganja oko Ukrajine
Suštinske razlike Moskve i Ankare po pitanju Ukrajine tiču se pripajanja Krima Rusiji, a za Tursku je ključno pitanje brojne tatarske manjine koja živi na poluostrvu i koja gaji istorijske veze sa Turskom na bazi zajedničke islamske vjere.
Turska snažno podržava teritorijalni integritet Ukrajine, dijelom i zbog toga što tako čuva sopstvenu teritoriju od zahtjeva Kurda da dobiju svoju državu.
Nesuglasice u vezi sa Sirijom takođe su suštinske, jer Turska podržava opoziciju u borbi protiv režima predsjednika Bašara Al Asada, dok je Moskva učinila sve da spriječi njegov odlazak sa vlasti.
Tokom posjete Ankari Putin je izjavio da je usaglasio stav sa Erdoganom da neće da dopuste dalje jačanje terorizma u Siriji, iako imaju različito viđenje u pogledu toga kako da ostvare taj cilj.
Ali, brojke koje prikazuju potencijalnu trgovinsku razmjenu između Moskve i Ankare dovoljno su impozantne da su ekonomski odnosi prevagnuli na listi prioriteta.
Godišnja trgovinska razmjena između dvije zemlje danas iznosi 32 milijarde dolara, a Putin i Erdogan su najavili da će ona dostići 100 milijardi dolara do 2023. godine.
Putin je takođe obećao Turcima uvoz gasa po povlašćenoj cijeni, a prema najavama prvog čojveka Gasproma Andreja Milera to će biti ista cijena po kojoj Njemačka plaća gas iz Rusije.
Više od 4,5 milona ruskih turista ljetuje u Turskoj, a projekat izgradnje prve ruske nuklearke u Turskoj vrijedan je 20 milijardi eura.
Turska je još 1987. godine podnijela kandidaturu za prijem u Evropsku uniju, od 1999. godine uživa status kandidata, a od 2005. godine kada je započela pregovore, zatvorila je samo jedno od 35 poglavlja.
Rusija je 2007. godine započela projekat izgradnje Južnog toka u koji je dosad uložila oko pet milijardi dolara, ali je pod pritiskom ukrajinske krize i sankcija EU odustala od izgradnje.
Kada se sve navedeno ima u vidu nije iznenađujuće da su Turska i Rusija izabrale jedna drugu za "utješno" strateško partnerstvo, ne čekajući milost od Evrope.
Činjenica da su dva najveća susjeda Evropske unije samostalno ušli u veliki zajednički posao izvan zadate geostrateške šeme, ne bi trebalo da raduje Brisel, čija je zavisnost od energenata i dalje veoma bolno pitanje.
Galerija
Bonus video:
